SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Mirko Mišković: Prožima li naš život iskrena molitva i dijalog s Bogom?

ČITANJA:

Dj 18,23-28;

Ps 47,2-3.8-10;

Iv 16,23b-28

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: što god zaištete u Oca, dat će vam u moje ime. Dosad niste iskali ništa u moje ime. Ištite i primit ćete da radost vaša bude potpuna! To sam vam govorio u poredbama. Dolazi čas kad vam više neću govoriti u poredbama, nego ću vam otvoreno naviještati Oca. U onaj dan iskat ćete u moje ime i ne velim vam da ću ja moliti Oca za vas. Ta sam vas Otac ljubi jer vi ste mene ljubili i vjerovali da sam ja od Boga izišao. Izišao sam od Oca i došao na svijet. Opet ostavljam svijet i odlazim Ocu.«

Riječ Božju tumači fra Mirko Mišković:

Jedna od najčešćih tema s kojom se kao vjernici susrećemo jest tema molitve. Sav naš život trebao bi biti prožet iskrenom molitvom i dijalogom s našim Bogom. Pa ipak nam se svima često događa da je naša molitva lišena one iskrene vjere da će biti i uslišana. Lako se dade zamijetiti kako molitva često postane automatsko izgovaranje određenih naučenih obrazaca, a ne dijalog koji je obilježen nadom i vjerom da ju Gospodin sluša i da će Gospodin za nas učiniti ono najbolje.

U svome govoru na rastanku s učenicima, koji nam donosi pisac Četvrtoga evanđelja, Isus se dotiče i pitanja učeničkoga obraćanja nebeskome Ocu. On sam će, poslije ovoga govora, uputiti Ocu svoju znamenitu velikosvećeničku molitvu za sve svoje učenike svih vremena i prostora.

Isus potiče učenike na iskrene prošnje koje će iznositi pred nebeskim Ocem u njegovo ime. Imamo, dakle, pred sobom Isusovu vlastitu riječ, Isusovo vlastito i neprjevarljivo obećanje da će naše molitve, izrečene u njegovo ime, biti pred Bogom uslišane. Nije nam potreban niti moguć nikakav veći poticaj niti bilo kakvo snažnije uvjerenje. Isus naznačava da nas sam Otac ljubi i upravo u toj svojoj ljubavi on ostaje otvoren našim prošnjama. Poput svakoga brižnoga oca on ne će nikada zatvoriti svoje uši pred vapajima svoje djece. Međutim, i poput mudroga i razboritoga oca on će na naše vapaje odgovoriti onako kako je za nas najbolje.

Iskustvo neuslišane molitve, iskustvo koje neizbježno prati naše vjerničke života, nije, stoga, pokazateljem možebitne Isusove nevjernosti riječima i obećanju koje je sam izrekao. To iskustvo nas radije poučava da i tu neuslišanost prihvatimo kao dio Božjega otajstvenoga plana. Kod vječnoga Boga, Boga koji nadilazi prostor i vrijeme, svi trenutci naše stvarnosti aktualni su u svoj svojoj punini. I upravo stoga božanski pogled neizmjerno nadilazi mogućnosti našega zrenja i našega shvaćanja stvarnosti. Stoga i naši vapaji pred Bogom imaju sasvim drukčiju perspektivu nego što ih imaju u nama samima i u našoj prostorno-vremenskoj ograničenosti. I iskustvo neuslišanosti neke molitve neka stoga bude poticajem da Bogu uvijek izrazimo zahvalu i za tu i takvu njegovu odluku. A kao Isusovi učenici njegujmo i obdržavajmo svoj molitveni život. Naša je posinstvo moguće ostvarivati samo i jedino u iskrenom dijalogu s nebeskim Ocem, Bogom koji nas neizmjerno ljubi.