SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Mirko Mišković: Kršćanska poruka i danas često izaziva podsmjeh i odbacivanje

ČITANJA:

Dj 17,15.22 – 18,1;

Ps 148,1-2.11-14;

Iv 16,12-15

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on — Duh Istine — upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi.

On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i — navješćivat će vama.«

Riječ Božju tumači fra Mirko Mišković:

Tijekom cijeloga vazmenoga vremena liturgija Crkve pred nas iznosi tekst novozavjetne knjige Djela apostolskih, u kojima je opisan rast i širenje mlade kršćanske Crkve od Jeruzalema, preko istočnoga Sredozemlja pa sve do ondašnjega svjetskoga središta, Rima. U tom svom misijskom djelovanju Crkva se na poseban način otvorila Grcima, narodu koji je bio nositeljem kulture, znanosti i umjetnosti u antičkome svijetu. Upravo u njihovoj žeđi i strasti za mudrošću, filozofiji, ona je vrlo rano prepoznala iskrenoga sugovornika i moment preobrazbe helenskoga svijeta Kristovim otkupljenjem. Djela nam apostolska prenose tako i znameniti govor apostola Pavla na atenskome Areopagu.

U tom svom govoru Pavao je okupljenim Grcima iznio vrlo značajne teološke teme koje su mogle postati mjestom dijaloga između njih i evanđeoske poruke. Ono što se lako primjećuje jest da Pavao sasvim nedvosmisleno naviješta Boga koji je jedan. Na takav način on se odmaknuo od grčke religijske misle, utemeljene na mitovima o mnogim bogovima i polubogovima, istodobno se primaknuvši grčkoj filozofiji koja je već otprije, na temelju čisto racionalnoga razmišljanja, došla do spoznaje da Bog nužno mora biti jedan. I svojom tvrdnjom da Bog ne prebiva u rukotvorenim hramovima sveti Pavao pruža ruke prema racionalnom, filozofskom razmišljanju kojemu je pošlo za rukom doći do iste spoznaje.

Međutim, u govoru sv. Pavla mogu se iščitati i misli koje ipak odudaraju od grčke filozofije i spoznaje dobivene čisto racionalnim promišljanjima, a u kojima se onda zrcali Božje nadnaravno samopriopćavanje. Prva takva jest misao o Božjoj blizini njegovu stvorenju. Dok je grčka filozofija, ispravno spoznavši da je Bog jedan, zamišljala nepremostivi jaz između njega i materijalnoga svijeta, Bog biblijske objave očituje se kao Bog koji je trajno blizak svome stvorenju. On je, doduše, netko potpuno drukčiji u odnosu na stvoreno, ali ni u kom slučaju nije Bog koji bi bio potpuno nezainteresiran za svoje djelo. Dapače, on je Bog koji je u trajnom dijalogu s čovjekom, Bog koji se neprestano brine i uzdržava djelo koje je stvorio ni iz čega svojom riječju. I upravo po tom divnom djelu, tvrdi sv. Pavao, svaki je čovjek mogao spoznati Božje postojanje i dobrotu.

Točka na kojoj su se Grci na Areopagu i Pavao potpuno razišli jest Isusovo uskrsnuće od mrtvih. Racionalnim Grcima sve prethodno bilo je moguće prihvatiti, pa i ono što je odudaralo od njihova razmišljanja. Međutim, kada je Pavao došao do ove središnje istine kršćanske poruke, istine koja u potpunosti nadilazi ljudski razum, Grci na Areopagu su ostali zatvoreni za nju.

I u današnjemu svijetu, koji je obilježen čisto materijalističkim i pozitivističkim načinom razmišljanja, kršćanska poruka, koja u sebi nužno uključuje i otajstveni dio koji nadilazi razum, često izaziva podsmjeh i odbacivanje. Zato je važno prisjetiti se da nas Djela apostolska izvješćuju da su, unatoč odbacivanju većine, neki povjerovali i prionuli uz apostola. Evanđelje je očito stvarnost koja uvijek odudara od većine i uz koju uvijek istinski prianja tek manjina.