SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Majk Rušec: „On uđe da ostane s njima”

ČITANJA:

Dj 3,1-10;

Ps 105,1-4.6-9;

Lk 24,13-35

Tekst evanđelja:

Onog istog dana — prvog u tjednu — dvojica Isusovih učenika putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. l dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga — bijaše uskraćeno njihovim očima.

On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?«

A on će: »Što to?« Odgovoriše mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok — silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da u im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.«

A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?« Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. Uto se približiše selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima. Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?«

U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!« Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.

Riječ Božju tumači vlč. Majk Rušec:

Hvaljen Isus i Marija, sinovi i kćeri Marijini!

Ovog blagoslovljenog jutra odlazimo na put u Emaus. Okupirani svojim nadanjima koja su srušena, jer su građena bez Krista – zaglavnog kamena, i mi poput učenika iz današnjeg Evanđelja krećemo nerijetko na putove lutanja, povratka na staro, na putove bez Isusa, bez Nade, bez Cilja. Na tim stazama – Bog je taj koji nam se približava svojim milosrđem, no mi ga često ne prepoznajemo. Pogled duha često nam je zamagljen teškim osjećajima, ponekad nerealnim, ponekad osjećajima koje zli u nama potiče. Upravo takvima, prilazi Uskrsli, i postavlja pitanje: „Što to među sobom pretresate“? Što je u vašim srcima, što su teme vaših razgovora, vaših dopisivanja, vaših boli?…

Reakcija učenika je tipično ljudska, onakva kakva nam je tako često potrebna. Oni kao da žele sa tajanstvenim Suputnikom podijeliti brige svoga srca, svoja neostvarena očekivanje, tuge i strahove, svoju zbunjenost. A On strpljivo sluša, i ne prekidajući njihove jadikovke, melem svoje riječi i milosrđa stavlja im na rane. Strpljivo im tumači, od Mojsija i Proroka, sve o sebi… I uvijek iznova tako. U svakoj ispovijedi, u svakoj molitvi, u svakoj misi, sedamdeset puta sedam, i još mnogo više puta – milosrđe Božje nalazi put do ljudskih rana.

Zanimljivo je kako Gospodin nakon zataje i rana, bičevanja i pljuvanja, raspeća i javnog sramoćenja, ne mari za sebe, ne proziva, nego za svoje učenike pokazuje brigu, suosjećanje, empatiju…

Nije ni čudo da učenici, ohrabreni takvom osobnošću, navaljuju da Gospodin ostane s njima. Zadužuju nas ovi primjeri. Misliti na druge i nakon naših rana i križeva, i molitvom „navaljivati“ na Gospodina da ostane s nama. Jesmo li dovoljno veliki, jesmo li dovoljno Kristovi da u životu provedemo u djela ove ideale?

Ne zaboravimo, Bog i s nama ostaje „za stolom“. Tu je izvor naše snage i mira. Biti za stolom s nekim, dijeliti hranu i dom s nekim, za Židove je bio izraz velikog povjerenja. Bog u svojoj rasipnosti uvijek ide i korak dalje, daje nam ne samo svoje zajedništvo, već sama sebe za stolom neshvatljive euharistijske ljubavi. On postaje Jelom, koje daruje mir, snagu, siguran korak na stazi prema vječnoj domovini. Nakon što su učenici prepoznali Isusa u lomljenju kruha, svjedoči nam Evanđelje da se „u isti čas digoše, i vratiše u Jeruzelem“. Jeruzelam je simbol muke, patnje i stradanja, izvor njihove zbunjenosti i bezvoljnosti. Nakon što su blagovali euharistiju, oni dobivaju snagu suočiti se sa svime time, i još drugima svjedoče, kako su prepoznali Gospodina u najposebnijem mogućem davanju – onom euharistijskom.

Ne zaboravimo nikada redak današnjeg Evanđelja koji kaže: „On uđe, da ostane s njima“. Emanuele, hvala Ti što si ušao u naš život, i što činiš da mi svakodnevno ulazimo u Božanski Život kroz euharistiju!