SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Matej Jovanovac: Je li naša molitva ustrajna?

ČITANJA:

Gal 3,1-5;

Otpj. pj.: Lk 1,69-75;

Lk 11,5-13

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha. Došao mi prijatelj s puta te nemam što staviti preda nj.’ A onaj mu iznutra odgovori: ‘Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem …’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.«

»I ja vam kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca otvorit će se.«

»A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu.«

Riječ Božju tumači fra Matej Jovanovac:

Prispodoba o upornom prijatelju nalazi se samo u Lukinom evanđelju.Nastavak je uputa o molitvi. Nakon što je poučio svoje učenike što moliti, Isus ih poučava o stavu srca koji trebaju imati u molitvi.

Kratki detalj u ovoj perikopi odražava palestinsku sredinu gdje su prosječne kuće bile skromne: obično se cijela obitelj nalazila u jednoj prostoriji kuće. Danas je možda teže razumjeti ovu sliku gdje susjedi priskaču jedni drugima u pomoć, posebno u velikim gradovima. Osjećaj zajedništva tada bio je daleko snažniji nego danas.

Vrlo vjerojatno nam upravo to nedostaje i u molitvi – osjećaj da Ocu možemo doći blizu, zamoliti ga za pomoć u svakome trenutku. Jer ako smo u životu naučili da sve moramo sami obaviti, da ne ovisimo o drugima, taj ćemo stav unijeti i u molitvu.

Jedna mi je osoba u jednom razgovoru rekla da ona ne moli jer nema za što moliti. Ima sve što joj treba. Netko tko tako razumije svoju vjeru i odnos s Bogom trebao bi se zabrinuti. Kršćanska molitva ne služi tome da nam Bog daruje još koju igračku niti još koju godinu života i zdravlja. Ne služi prvenstveno tome da nam Bog daruje nešto. Nego, kako je Isus rekao na kraju današnjeg odlomka, dok zemaljski očevi daruju svojoj djeci darove i ono što im treba, Nebeski Otac želi nas obdariti Duhom Svetim. Bog nam želi darovati sebe i čezne za tim da i mi darujemo sebe njemu.

Molitva se najbolje uči moleći. Isusove jednostavne riječi i pouke dovoljne su da nam pokažu da za molitvu nije potrebna velika pamet, znanje ni sposobnosti. Štoviše, često je upravo to prepreka istinskoj molitvi. Što smo jednostavniji i ponizniji pred Bogom, molitva će dolaziti kao nešto prirodno. Što više prostora darujemo Duhu Svetom, On će se više zauzimati za nas neizrecivim uzdasima. Jedan je sveti duhovni otac kršćanskog Istoka rekao da je cilj kršćanskog života – dobivanje Duha Svetoga.

Ponovio bih ovdje riječi jednog učitelja i misionara, da još nije sreo nijednog velikog molitelja koji je mnogo molio jer mu je to u karakteru, jer se takav rodio. Veliki i iskreni molitelji postali su takvima jer su u životu upoznali nevolju. I kada su uvidjeli i shvatili da je molitva jedini izlaz, počeli su moliti snažno, srcem. Zato braćo i sestre, i mi prigrlimo nevolje svoga života, ne kao kazne, nego kao prilike. Prilike koje nam Bog šalje kako bismo počeli moliti srcem, kako bismo mu svakoga dana dolazili sve bliže.

Upravo te nevolje pomoći će nam prepoznati blago koje je skriveno na njivi, a do kojega se ne dolazi lako. Nevolje će nam pomoći da ne idemo za krivim stvarima, da ne molimo za bezvrijedno. Baš kao i u pričama o skrivenom gusarskom blagu, treba mnogo tražiti i zatim mnogo i kopati. No kada znamo vrijednosti onoga do čega želimo doći, nijedan rad neće biti pretežak. Jednako tako, ako znamo što molitva čini u našem životu, poslušat ćemo Isusove riječi o ustrajnoj molitvi: Ištite, tražite, kucajte!

Sve što je vrijedno u životu zahtjeva mnogo truda: podizanje obitelji, završetak dugogodišnjeg školovanja, osnivanje uspješnog poduzeća, pravi prijateljski odnosi… A za ono najvrijednije, odnos s Bogom, potrebno je daleko više vremena i truda. Upornost koju Isus od nas traži nije ništa drugo nego naš znak Bog da nam je stalo, da vidimo vrijednost u ovome blagu i da nećemo odustati dok do njega ne dođemo. Neka nam Gospodin u tome nastojanju udijeli svetu ustrajnost!