SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Matej Jovanovac: Najbolji lijek protiv pada u napast je molitva

ČITANJA:

Gal 2,1-2.7-14;

Ps 117,1-2;

Lk 11,1-4

Tekst evanđelja:

Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike!« On ime reče:

»Kad molite, govorite:

Oče!

Sveti se ime tvoje!

Dođi kraljevstvo tvoje!

Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan!

I otpusti nam grijehe naše:

ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!

I ne uvedi nas u napast!«

Riječ Božju tumači fra Matej Jovanovac:

Draga braćo i sestre, današnji odlomak iz Lukina evanđelja dolazi nakon Isusova susreta s Martom i Marijom. Kao bolji dio u odnosu s Njime, Isus je ukazao na slušanje. Čovjekov govor pokazuje što mu je u srcu. Ako netko želi biti Isusov učenik, mora ispuniti ta dva uvjeta: slušati što je Isusu u srcu i željeti ispuniti ono što je čuo.

U današnjem odlomku Isus ponovno postavlja primjer. Molio je. Očito je molio sam, čim je bio upitan da nauči i svoje učenike moliti. Isus svojim primjerom molitelja ne prisiljava, nego potiče.

Kao što Isus svoje zemaljsko poslanje neprestano usmjerava kroz svoj odnos s Ocem, tako uči i svoje učenike. Molitvu koju poučava započinje riječima: Oče. Molitva kršćanina mora uvijek najprije sadržavati ovaj vid: biti upućena Ocu kako bi kršćanin mogao ispuniti svoje poslanje na zemlji, a ne zalutati slušajući zemaljske potrebe i želje svoga tijela. Kada je sv. Franjo na trgu ispred katedrale u Asizu, pred biskupom i cijelim gradom bio razbaštinjen od svoga oca Pietra, rekao je sav radostan: “Od sada ću slobodno govoriti: Oče naš, koji jesi na nebesima, a neću govoriti: Oče Petre Bernardone, a njemu ne vraćam samo novac, nego se odričem i cjelokupne odjeće. Gol ću, dakle, poći Gospodinu!”

Učeći učenike moliti „Sveti se ime tvoje“ Isus ne želi reći da Božje ime treba postajati sve više sveto kroz naš trud i napore. Božje ime je oduvijek sveto, ništa mu se ne može dodati niti oduzeti. Nikakva ljudska zloba ne može umanjiti Božju svetost. Ono što Isus želi poučiti svoje učenike jest da se Božja svetost sve više očituje u grešnom svijetu. Bog je kroz Izraelski narod nastojao uvijek iznova očitovati svoju svetost, ali Izabrani narod je nažalost prečesto oskvrnuo Božje ime: „Što činim, ne činim radi vas, dome Izraelov, nego radi svetoga imena svojega, koje vi oskvrnuste među narodima u koje dođoste“ (Ez 36,22). Umjesto da pokažu svetost i snagu Božjega imena, kršćani mogu učiniti suprotno, biti drugima kamen spoticanja da dođu bliže svetome Bogu. Zato moramo moliti da se ime Božje sveti u životu svakoga od nas.

Moleći da dođe Kraljevstvo Božje, prisjećamo se što je uopće kraljevstvo. To je oblik vladavine u kojoj vlada kralj, koji bi trebao biti pravedan i dobar te brinuti za svoje podanike, a za uzvrat narod kojim vlada mora poštivati zakone koje je kralj donio. Mi dakle ovim riječima molimo da Bog bude onaj koji će vladati nad nama, a mi da budemo oni koji će ga ljubiti, a svoju ljubav pokazivati življenjem po njegovim zakonima.

Kada kao kršćani molimo za svagdanji kruh, ne smijemo zaboraviti zašto molimo za kruh. Ne molimo zato da nam Bog samo ispuni zemaljske potrebe, a mi nastavimo živjeti po svome. Molitva za kruh i zaziv „Sveti se ime tvoje“ su nerazdvojni. Mi molimo kruh nebeski samo zato da bismo svojim životom mogli otkrivati svetost Božjega imena. Mi tražimo od Oca ono što nam treba za život kako bismo mogli ispuniti zadaću koji imamo, a to je da se u nama proslavi Bog.

Lukin Očenaš je eshatološki, usmjeren je na kraj ovog vidljivog i dolazak Božje slave. Zato Luka želi one koji će čitati njegovo evanđelje učvrstiti u vjeri i molitvi. Iz toga razloga nalazimo kod Luke zaziv „svaki dan“ a ne samo „danas“ i također „ta i mi otpuštamo“ namjesto „kako i mi otpustismo.“ Kao što trebamo svakoga dana kruh da ostvarimo svoju zadaću, ne smijemo se umarati od opraštanja našim bližnjima, jer to je ono što i mi očekujemo od Oca nebeskog. Evanđelist Luka nas podsjeća da ono što molimo mora biti postojano, svakodnevno, s našim pogledom usmjerenim u nebesku proslavu.

Isus završava pouku svojih učenika zazivom: Ne uvedi nas u napast. U odlomku Lk 22,40-46 dvaput stoji Isusova molitva: molite da ne padnete u napast. Vidimo što se dogodilo učenicima, koji nisu molili, nego spavali: pred očima im se odvijao najvažniji događaj u ljudskoj povijesti, a oni nisu znali što se događa. Na kraju su se od straha razbježali, a Petar-Stijena je tri puta zatajio svoga ljubljenog Učitelja. Najbolji dakle lijek protiv pada u napast je molitva. A kada Isus uči kako moliti, ne treba mnogo dvojiti niti razmišljati. Samo početi moliti. Učenik treba moliti kako bi ostao vjeran, kako bi ostao na putu Kristovu.

U napasti smo jer često molimo molitvu Gospodnju dopustiti da nam ona postane mehanička, da više i ne razmišljamo o riječima molitve. Zato je vrlo korisno što češće moliti ovu molitvu polako, zaustavljajući se na nekoj riječi ili zazivu što je duže moguće. Tako ćemo otkrivati bogatstvo ove molitve. Moleći Oca riječima koje nas je učio njegov Sin u Duhu Svetom, postajat ćemo Isusovi učenici i još iskrenija djeca Božja koja se trude proslaviti ime Božje svojim životom i ispuniti zadaću koju nam je Otac pripravio.