SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Lovro Biškup: Što znači primiti Kraljevstvo Božje kao dijete?

ČITANJA:

Jak 5,13-20;

Ps 141,1-2.3 i 8;

Mk 10,13-16

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Donosili Isusu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.

Riječ Božju tumači vlč. Lovro Biškup:

»Zaista, kažem vam, tko ne primi Kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući«. Dragi slušatelji Hrvatskog katoličkog radija, draga braćo i sestre; zar nije danas lijepo biti dijete? Izgleda da djeca danas o ničem ne moraju previše brinuti jer se roditelji i odgojitelji uvijek pobrinu za sve, mnoge su školske, nastavne i izvannastavne aktivnosti, djedovi, bake, dječja igrališta, dječje igračke, tolika dječja prava i mogućnosti. Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba.

No, u Isusovo vrijeme to tako nije bilo. Djeca, naime, iz vremena Isusova javnoga djelovanja, nisu imala prava kao što ih djeca danas imaju niti su im bile ponuđene mogućnosti. Potpuno su ovisila o samovolji svojih roditelja. Učila su i radila koliko su roditelji zahtijevali, igrala se koliko su roditelji dopuštali. Druženje s odraslima im nije bilo dozvoljeno. Razlog je to zašto su im Isusovi učenici branili pristup svojem učitelju kako smo to mogli čuti u današnjem kratkom odlomku iz Markovog evanđelja. No, djeca svejedno dolaze. Izgleda da djeci te norme nisu poznate ili im nisu važne i to bi pak mogao biti razlog zašto će Isus, gledajući ih, reći: »Zaista, kažem vam, tko ne primi Kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući«.

Što znači primiti Kraljevstva Božjega kao dijete? Djeca, naime, ne vide norme tadašnjega vremena, ne misle što će im drugi reći, kako će ih ocijeniti ili procijeniti zbog njihovog više ili manje nedoličnog ponašanja. Oni vide svoje srce i oni vide Isusa. Oni su ponizni. Naime, srce puno sebe nema mjesta za Boga. Djeca nisu puna sebe, djeca traže uzore, oni su otvoreni, oni gledaju, i oni vide. Oni su oslobođeni sebeljublja i svakoga obzira, i zato vide. Oni nisu opterećeni sobom, i zato vide. Kad bismo gledali Isusa, mi bismo Ga vidjeli, no zaboravljamo gledati. Djeca, dakle, gledaju i djeca vide. Na koncu, da bi se dobro vidjelo, potrebna je ljubav. Ljubavi bez poniznosti nema, a ljubav koja raste iz poniznosti, ljubav je koja će se najbolje rascvjetati.

Stoga bih vam na kraju, draga braćo i sestre, ispričao jednu od malih priča za dušu Brune Ferrera, talijanskog salezijanca i svećenika, o djevojci koja je sa ženama pratila Isusa na Kalvariju. Bila je to, naime, tiha i povučena djevojka. U vijest da je Isus uskrsnuo odmah je povjerovala, nisu joj trebala ukazanja ni dokazi. Osjećala je nevjerojatnu hrabrost te je, bez straha, po selima i gradovima propovijedala o Isusu. Jednog joj dana pristupi čovjek kojega su njezine riječi duboko dirnule. I upita je: »Reci mi, u čemu je tajna tvoje hrabrosti?«» U poniznosti. Učitelj me tomu poučio«, odgovorila je. Čovjek načas zastade, a onda ponovno upita: »A u čemu se sastoji poniznost?« Odgovorila je: »U tome da prvi kažeš: Volim te«. Dakle, gledati i vidjeti. Prvi reći volim te. To znači biti kao dijete, a »tko ne primi Kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući«.

vlč. Lovro Biškup, pitomački kapelan.