SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Josip Jazvić: Kamo je usmjerena naša navezanost? Na prolazno ili na vječno?

ČITANJA:

Rim 16,3-9.16.22-27;

Ps 145,2-5.10-11;

Lk 16,9-15

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima: »Napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.«

»Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten. Ako dakle ne bijaste vjerni u nepoštenom bogatstvu, tko li će vam istinsko povjeriti? I ako u tuđem ne bijaste vjerni, tko li će vam vaše dati?«

»Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.«

Sve su to slušali farizeji, srebroljupci, i rugali mu se. On im reče: »Vi se pravite pravedni pred ljudima, ali zna Bog srca vaša. Jer što je ljudima uzvišeno, odvratnost je pred Bogom.«

Riječ Božju tumači fra Josip Jazvić:

U današnjem evanđelju Isus nas poučava kako se trebamo odnositi prema bogatstvu koje posjedujemo. U govoru o nepoštenu bogatstvu, pažnja se svraća na to kako se koristi bogatstvo koje posjedujemo. U biti nitko od nas ne posjeduje ono što ima u ovom životu. Jer, sve smo dobili od Boga, svoj život, svoje tijelo, svoju obitelj, svoje talente, svoje odnose. Zato je to bogatstvo koje nije naše u pravom smislu te riječi. Mi samo upravljamo njima.

Isus govori o trenutku smrti. U trenutku smrti svi ćemo ostati bez svog bogatstva, ništa nećemo ponijeti u grob sa sobom. Kakvi smo došli na ovaj svijet, takvi ćemo se i vratiti. Zato je mudro da ovo bogatstvo koje imamo, bilo materijalno, bilo duhovno, iskoristimo u stjecanje prijatelja, kako bi nas nakon smrti ti prijatelji dočekali i primili u vječno prebivalište. Razni egzegete razno tumače tko su ti prijatelji koji imaju moć da nas prime nakon smrti. Jedno je mišljenje da su to anđeli i da ih se sprijateljuje tako što se bogatstvo koristi za privođenje duša Bogu. Jer, na nebu je radost kada se obrati jedan grešnik. Drugi tumače da su ti prijatelji zapravo siromašni i ubogi kojima za vrijeme života činimo dobra djela. To su oni koji su poput ubogog Lazara koji su za vrijeme života primili svoje muke, a na onom svijetu uživaju u društvu svetih, dok oni koji su zanemarili vječni život zbog zemaljskih prioriteta primaju suprotno. Poseban je odnos Kraljevstva Nebeskog i siromašnih. Isus je u svom navještaju radosne vijesti, navještaju Kraljevstva Nebeskog, u prvom redu obraćao se siromašnima. Pa čak u blaženstvima govori kako Kraljevstvo nebesko pripada onima koji su siromašni, ali na pravi način – duhom.

Tako, tko bude u ovom životu vjeran i mudar upravitelj bogatstvom koji mu je Bog dao, tko bude vjeran u bogatstvu koje će mu se oduzeti na kraju dana, taj će zaprimiti ono što mu se ne može oduzeti, a to je život vječni. Onaj tko je vjeran u najmanjemu, a pritom se misli na materijalna i zemaljska bogatstva, taj će biti vjeran i u najvećemu, a to su duhovna i nebeska bogatstva.

A put do ostvarenja je jednostavan, ali u svojoj jednostavnosti zahtjevan. Ne može se služiti Bogu i bogatstvu. Kada je u pitanju što nam je najbitnije, što je toliko bitno da je bitnije od nas samih, nema kompromisa. Ako se postavi bogatstvo na vrh vrijednosti, Bog nije na pravom mjestu u našem životu i nužno se život raspada. A bogatstvo može biti svaka vrsta ovozemaljskog posjeda koji ne želimo podložiti Božjoj volji. Ne samo novac, nego i sigurnost, priznanje, ugled, pa čak i naši odnosi s najmilijima. Ako nisu u službi Bogu, posjedovanjem njih oni posjeduju nas. Zato Isus govori da će teško bogataš u Kraljevstvo nebesko i da će lakše deva proći kroz iglene uši. Jer bogatstvo vuče naše srce da otvrdne i da ga se tvrdoglavo držimo, pa čak i kad ne služi našem odnosu s Bogom. Nije problem u bogatstvu, problem je u navezanosti koja proizlazi iz njega.

Farizeji su Isusa ismijavali jer je u biti Isusov govor bio duboko neugodan za njih. Farizeji su svojim zeloznim obdržavanjem zakona uživali u priznanju i ugledu u Židovskom narodu. No, Isus je vidio tajno licemjerje u njihovim srcima. Njihova uzvišenost pred ljudima je bila odvratnost pred Bogom, jer su svoj ugled koji je proizlazio iz obdržavanja Zakona koristili za uspostavljanje dominacije i moralnog superioriteta nad drugima, a ne za približavanje drugih Bogu.

fra Josip Jazvić