SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Mijo Posavec: Cilj našeg vjerničkog života je duboko i iskreno zajedništvo s Bogom

ČITANJA:

Rim 2,1-11;

Ps 62,2-3.6-7.9;

Lk 11,42-46

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Gospodin: »Jao vama, farizeji! Namirujete desetinu od metvice i rutvice i svake vrste povrća, a ne marite za pravednost i ljubav Božju. Ovo je trebalo činiti, a ono ne zanemariti.«

»Jao vama, farizeji! Volite prvo sjedalo u sinagogama i pozdrave na trgovima. Jao vama! Vi ste kao nezamjetljivi grobovi po kojima ljudi ne znajući hode.«

Nato će neki zakonoznanac: »Učitelju, tako govoreći i nas vrijeđaš.« A on reče: »Jao i vama, zakonoznanci! Tovarite na ljude terete nepodnosive, a sami ni da ih se jednim prstom dotaknete.«

Riječ Božju tumači vlč. Mijo Posavec:

Mi ljudi često smo svjetski prvaci u prebacivanju krivice na druge. Već je prvi par ljudi pokazao kako to ide: Adam je odgovornost za grijeh prebacio na Evu, Eva na zmiju. Za vlastite pogreške brzo nađemo opravdanje. Jednom su to okolnosti, drugi put nepredviđeni događaji, treći put netko drugi. Osim toga, u usporedbi s drugima koji su učinili puno gore stvari čovjek sam sebi izgleda sasvim pristojno. Da, zapravo su krivi drugi. Ja sam žrtva, a ne počinitelj, izvršitelj zapovijedi, a ne onaj koji zapovijeda. Sva ta prebacivanja krivice i usporedbe ništa ne vrijede pred jedinim Sucem.

Kao kršćanin nosim ime onoga koji nije imao nikakvog grijeha, a predao se za naše grijehe kako bi bili slobodni. Nema krivice koja ne može biti oproštena. No trebam priznati svoj grijeh, prihvatiti ga, a ne prebacivati na druge pokazujući na njih prstom. Priznanje vlastitoga grijeha često je bolni i dugotrajni proces, ali to je pretpostavka da bismo mogli stupiti pred Boga. Jer pred njim postoji samo moj grijeh, a ne tuđi.

Ljudi su uvijek željeli svoj odnos prema Bogu urediti zakonom, tako da bude svima jasno što je potrebno učiniti da ispuni ono što Bog traži od nas. No, kod zakona postoji uvijek opasnost da čovjek ispuni ono što je potrebno izvana, a onda iznutra ide po svome. Upravo to su činili revni vršitelji zakona, farizeji i pismoznanci. Do detalja su poznavali zakon i trudili ga se držati, ali u vršenju zakona zaboravili su na pravednost i ljubav Božju. Tako je zakon kao sredstvo uređenja odnosa s Bogom, postao ne više sredstvo nego cilj i kao takav prepreka osobnom, iskrenom i vjernom odnosu s Bogom.

No, budući da je čovjek uvijek samo čovjek, nismo niti mi danas daleko napredovali u svom odnosu prema Bogu. I mi često volimo svoje vjerničke obveze tako ”odraditi” da možemo biti sigurni da smo učinili što je potrebno i da onda više ne moramo brinuti, jer ako tako budemo činili, spasit ćemo se. Danas mnogi vjernici nedjeljnu misu doživljavaju kao vjerničku obvezu, a ne kao vjernički susret s Kristom uskrslim. Sakramente kao nešto što se treba obaviti, da bismo se mogli smatrati ”pravim” kršćanima. Na taj način u trajnoj smo opasnosti da se naš vjernički život svede na ukrašavanje bora za Božić i bojanje pisanica o Uskrs, na nešto izvanjsko, a istovremeno naša nutrina je daleko od Boga.

Današnje evanđelje podsjeća da zakon nije cilj našeg vjerničkog života, nego sredstvo do cilja. Cilj našeg vjerničkog života je duboko i iskreno zajedništvo s Bogom. Stoga ako ne želimo da se današnji Isusov jao odnosi na nas, ne zaboravimo nikad da biti Kristov znači biti čitav Božji, pripadati do kraja Bogu i slaviti Ga cijelim svojim bićem.

Vlč. Mijo Posavec, župnik župa Veliki Grđevac i Ladislav