SVAKODNEVNO U 7:30 P. Niko Bilić: Automatika Božjega kraljevstva

ČITANJA:

Ez 17,22-24;

Ps 92,2-3.13-16;

2Kor 5,6-10;

Mk 4,26-34

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu:

»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«

I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«

Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.

Riječ Božju tumači p. Niko Bilić:

Hvaljen Isus i Marija! Poštovani slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija, koje li radosti za mene progovoriti vam baš u ovu nedjelju kad prema kalendaru Božjih svetaca omiljeni sv. Antun Padovanski privlači tolike duše k Isusu kao djelotvoran pomoćnik i zagovornik! Danas želim zajedno s vama osobito uočiti kako je veliki bijeli ljiljan, ures sv. Ante, nakon što ga je vrijedna ruka posijala, kao sadnicu posadila u zemlju, Božjim darom, snagom prirode, takoreći sam od sebe niknuo. Kiša ga napajala, sunce obasjavalo, zemlja hranila, i – evo ga. Kao sjemenka ili mala lukovica bio je neugledan, sitan. A sada je kao znak duhovne čistoće dosegao veličinu ljudske ruke, čaškom i protegnutim laticama veći je od dlana sv. Ante, može mu i lice prekriti.

Današnja nedjelja živo upozorava da nam još jedno ljeto dolazi. Predivno, po svemu svijetu omiljeno jadransko naše more već zove! Zato se osobito veselim što se u današnjem Evanđelju smijemo smjestiti u omiljen krajolik Galilejskoga jezera. Zgrnuo se k Isusu silan svijet (Mk 4,1) i sluša, neobične, a opet tako bliske i poznate, privlačne i poučne usporedbe iz dnevnoga života. Još bolje, dano nam je, kao izabranicima, prići sasvim blizu. Iz lađe Isus naviješta Riječ. Objavljuje im sama sebe: vječni, dobri božanski Logos koji je tijelom postao i nastanio se među nama (usp. Iv 1,14). Uza nj su dvanaestorica apostola i onaj uži krug učenika kojima će Učitelj, nakon simbola i slika, nakon usporedbe i prenesena značenja, njihovu skrovitost razriješiti i izravno stvari priopćiti (“sve je razjašnjavao” Mk 4,34).

Dodirnimo danas veliku dragocjenost, alem-kamen Markova evanđelja! Vjerojatno je to jedan od prvih evanđeoskih tekstova koji bilježe što je i kako Gospodin u svojoj pouci govorio. Svi znamo za rasipnoga sina koji je zahvaljujući Ivanu Gunduliću i povijest naše hrvatske književnost obilježio. Znamo i za milosrdnoga Samarijanca, a obojicu samo Lukino evanđelje kao posebnost zapisuje. Slično, samo kod Mateja slušamo o kralju koji je sudac pred svim okupljenim narodima. Pastir je koji odvaja ovce od jaraca i otkriva da, što najmanjemu bratu činimo, njemu činimo. Slično tako jedino Marko donosi ovu prvu prispodobu u kojoj ključni opis razumijemo i u izvornom biblijskom jeziku: “automatski” – αὐτομάτη stoji u grčkom Mk 4,28 – zemlja daje plod. Sama od sebe.

Taj fenomen već kao djeca s velikim zanimanjem upoznajemo, radimo u školi samostalne pokuse, ili, još bolje, uživo s roditeljima promatramo dok im pomažemo u vrtu, na polju. Gospodin primjer iz prirode uzima da bi opisao kako je to Bog kralj. Nije raskošni, obilan plod tek naša zasluga niti proizvod našega mara, doseg našega programiranja, ni uspjeh ljudskoga zauzimanja, nego je dar. A ipak je suradnja, djelovanje čovjeka, ključno. Ja moram baciti sjeme u zemlju, ističe Učitelj (Mk 4,26). Ja ću, čim plod dopusti, prirediti žetvu (4,29). Vrijedan poljoprivrednik i danas, u 21. stoljeću, najbolje razumije koliko je ovisan o vremenskim prilikama i o plodnosti zemlje.

Mi sami, od najmanje dobi, već imamo to živo iskustvo da rastemo i razvijamo se snagom našega tijela. Sami od sebe. A kad danas, pogotovo u naše ubrzano doba koje najvišu smrtnost bilježi upravo od srčanoga udara, u miru zastanemo, odmah nam postaje jasno da nam srce bez prestanka kuca, stalno radi, danju i noću, kad smo budni i kad spavamo, kao čisti Božji dar u našemu čudesnom organizmu. Itekako valja paziti da mu pomognemo i ne otežavamo svojim načinom života. Ali srce je iznad našega mara, svjesne pažnje i ustrajnosti. Darovano nam je. Kuca samo od sebe.

Druga jednako jasna i bliska slika s kojom Učitelj Isus dovršava svoju pouku, pokazuje nam kako se i s njom vraća na početak gdje je već govorio o sijaču i sjemenu. Sada on progovara tako da je s nama, slušateljima, u istoj zajednici (Mk 4,30). Na kraju svih pouka još nam se više približio: Mi tražimo sličnost, zajedno otkrivamo pravu usporedbu. Sićušno zrnce još nas više nuka da zaustavimo, usmjerimo i dobrano izoštrimo svoj pogled koliko god samo možemo. Da Bog kraljuje nije samo nešto što nam je darovano i odvija se samo od sebe, nego, želimo li to uočiti, moramo vrlo precizno, duboko promotriti.

Iz sitnoga zrna nastaje velika biljka. Proklijala je, izrasla je stabljika, izvili se listovi, šire se grane… Ima li ljepšega poziva da se pod vodstvom našega Pape novom snagom damo na poštivanje i njegovanje svega Božjega stvorenja u kojemu živimo!? Veliki pokret pape Franje “Laudato sí – Hvaljen budi” već je prisutan diljem svijeta.

Gledam li na svoj osobni život pred slikom gorušičina zrna, nema druge zdrave logike i točnije znanosti, što dalje i dublje motrim, nego da opet zaključim kako sam u onom prvom zametku pod srcem moje majke upravo ja. Čudesno rastem, razvijam se, prikupljam iskustva od početka, sve više spoznajem sebe kao osobu. Mogu se, kako filozof dobro kaže, potpuno vratiti k sebi. Čisti dar! Znaju to otac i majka, u iskustvu to nosi svako dijete.

Želim li uočiti tajnu Božjega kraljevstva, moram s poštovanjem, zahvalno, zauzeto, duboko promotriti i ono što je oku nevidljivo. Pažljivo i pomno poslušajmo što to Gospodin svojima, odabranima, koji su s njima u lađi, nasamo izbliza razjašnjava (Mk 4,34)! Njima je Otac darovao tajnu svojega Kraljevstva (Mk 4,11)

p. Niko Bilić iz Družbe Isusove, Fakultet filozofije i religijskih znanosti