SVAKODNEVNO U 7:30 Dr. Đurica Pardon: Naviještanje evanđelja nije posao koji se obavlja, nego služenje čitavim bićem

ČITANJA:

Dj 25,13-21;

Ps 103,1-2.11-12.19-20ab;

Iv 21,15-19

Tekst evanđelja:

Kad se Isus ukazao svojim učenicima, nakon doručka upita Šimuna Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim.« Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi ovce moje!« Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li me?« Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!«

»Zaista, zaista, kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.« A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: »Idi za mnom!«

Riječ Božju tumači dr. Đurica Pardon:

U pripravi za silazak Duha Svetoga, nakon slušanja i razmatranja riječi Isusove oproštajne molitve u kojoj on moli za sve vjernike i cijelu Crkvu, danas se pred nas stavlja iskustvo jednoga od vjernika – Petra – prvaka Crkve – primjer apostola i vjernika. Petar, kao i svatko od nas, ima svoju povijest. Iza njega su veliki trenutci odanosti Isusu, ali i veliki trenutci izdaje i zatajenja. I Petrov i naš život pun je proturječja, hrabrog svjedočenja i dubokih padova. Kao što je Isus molio za cijelu Crkvu da ostane u jedinstvu i zajedništvu, tako je molio i za Petra da u kušnjama života ne posustane u vjeri. Primjer Petrova života stavlja se pred nas danas kao poticaj da i mi shvatimo svoje slabosti, ali i doživimo Božje povjerenje u nas. I nama valja shvatiti da smo u mogućnosti i nakon naših slabosti s Kristom opet postati jaki. Krist je izvor naše snage unatoč našoj nemoći. Prepoznavanje da smo slabi vodi nas prema izlječenju i povratku snage.

Isusov razgovor s Petrom događa se nakon doručka, pored vatre na kojoj je Isus priredio ribu u kruh. Pored vatre se Petar grijao u dvorištu velikog svećenika i ondje je zatajio Isusa. Pored vatre se događa potvrda njegove odanosti i ljubavi Isusu. U današnjem izvješću se to ne spominje. No, je li potrebno o tome pisati kad je situacija tako slična. I Isus i Petar su znali o čemu je riječ – osobito je to znao Petar. Vatra predstavlja sud. Ali Isus ne sudi i ne pita Petra o izdaji i nijekanju, nego ga pita o ljubavi i privrženosti. Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me? – tri puta pitanje, za tri zatajenja. I Petru bijaše žao! Baš kao i one noći u dvorištu kuće velikog svećenika!

I nama se događa da mnogo toga o svojoj vjeri znademo, da mnogo toga govorimo, da mnogo toga za vjeru žrtvujemo, opominjemo druge i pozivamo na obraćenje, kudimo i razotkrivamo grijehe. Ali nam se isto tako događa da o svemu tome svjedočimo bez vlastitog iskustva, bez žara i topline ljubavi koja proizlazi iz osobnog doživljaja spasenja i privrženosti Kristu. Predstavljamo i proglašavamo Evanđelje bez životne energije i osobne upletenosti u događanje spasenja. Izgledamo kao voštane figure i kipovi koji predstavljaju Krista, ali bez topline njegove ljubavi. Bez osjećaja osobne privrženosti Kristu i bez osjećaja osobne uključenosti. I ne primjećujemo da je Isus od Petra zahtijevao upravo to – da bude osobno svjestan i da doživi spasenje osobnim doživljajem u potpunosti i službom i osjećajima.

Da bi mogao izvršavati poslanje naviještanja Evanđelja važno je postati svjestan svoje ranjivosti. Da bi mogao čuvati stado, važno je stalno biti svjestan opasnosti pada. Poslanje koje Isus povjerava Petru je poslanje ranjenog liječnika koji je na svojoj koži doživio ono o čemu je potrebno da drugima svjedoči. Isus predaje Petru svoje poslanje. Onaj tko ga nasljeđuje u naviještanju spasenja drugima treba biti duboko svjestan da je i sam spašen i izliječen. Naviještanje evanđelja nije posao koji se obavlja, nego služenje u kojemu se sudjeluje i duhom i tijelom – čitavim svojim bićem. Baš kao i ljubav. Ljubimo ne samo riječju i jezikom, ne samo vršenjem svoga posla, nego u potpunoj istini svoga života, svom dušom i tijelom.

Po Duhu Svetom Bog nas osnažuje da čitavim svojim bićem i svim svojim iskustvima svjedočimo Božju ljubav i privrženost. Nismo poslani suditi i upravljati, nego podizati jedni druge i služiti jedni drugima. Kao što je Isus došao među nas dušom i tijelom, tako smo i mi poslani naviještati Evanđelje čitavim svojim bićem – duhom, dušom i tijelom. Krenimo Isusovim putem!

Dr. Đurica Pardon, znanstveni suradnik, župnik župe sv. Ladislava, kralja u Punitovcima