SVAKODNEVNO U 7:30 O. Mladen Mikulić: Čuvajmo se osuđivanja, sveprisutne duhovne bolesti

ČITANJA:

Heb 4,12-16;

Ps 19,8-10.15;

Mk 2,13-17

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus ponovno iziđe k moru. Sve je ono mnoštvo grnulo k njemu i on ih poučavaše. Prolazeći ugleda Levija Alfejeva gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim.

Kada zatim Isus bijaše za stolom u njegovoj kući, nađoše se za stolom s njime i njegovim učenicima i mnogi carinici i grešnici. Bilo ih je uistinu mnogo. A slijedili su ga i pismoznanci farizejske sljedbe pa vidjevši da jede s grešnicima i carinicima, rekoše njegovim učenicima: »Zašto jede s carinicima i grešnicima?« Čuvši to, Isus im reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«

Riječ Božju tumači o. Mladen Mikulić:

Draga braćo i sestre, u današnjem evanđelju nam sveti Marko govori kako je Isus pozvao carinika Levia da pođe za njim, i štoviše, svratio kod njega u kuću da prijateljuje s njime i njemu sličnima. Moramo imati na umu, da je carinik u ono vrijeme Židovima bila izrazito mrska osoba – izdajica. Izdao je svoj narod i uzimao novac kako bi plaćao one koji su tlačili njegove sunarodnjake, prijatelje i rodbinu. Prvi koji su se sablaznili na taj Isusov čin bili su farizeji, oni koji su zaista vršili Božje zakone, ali im ništa to nije koristilo jer su osuđivali svoga bližnjega.

Oko nas možemo čuti ogovaranja i osuđivanja drugih. Svatko si uzima za pravo da sudi tko je dostojan, a tko nije. Svi mi, i vjernici i nevjernici, često puta kada govorimo o drugim ljudima obraćamo pažnju prvenstveno na loše osobine ljudi. Osuđivanje je sveprisutna duhovna bolest. Toga se čuvajmo! Nikada ne osuđujmo svoga bližnjega.

Osuđivanje je rak rana duše. Ta strast se na prvi pogled čak ni ne čini zlom jer nam izgleda da samo iznosimo istinu za koju smatramo da je očigledna. Pa se i branimo da to činimo za dobrobit našeg brata ili sestre. Bog vidi ljudsko srce, On vidi što je u čovjekovoj dubini. On poznaje sve one boli, rane, situacije koje su nekoga dovele do mjesta gdje sada jest. Ali upravo Bog takve poziva k sebi, i upravo ta osoba može biti novi carinik Levij ili sveti Augustin ili netko sličan nekom velikom svecu – obraćeniku, kojih je na pretek.

Za tvoju dušu najbolje je da se ne zamaraš što tko čini, nego da budeš zagledan u svoju nutrinu. Ako promatramo svoje grijehe, nećemo imati vremena gledati tuđe. Isus jasno kaže: “Mjera kojom mjerite, vama će se mjeriti“. Ako ne osuđuješ svoga bližnjega ni ti nećeš biti osuđen. Ako pokrivamo tuđe grijehe, i naše grijehe će Bog pokriti na Strašnom sudu. Čuvaj svoj jezik, da osuđujući drugoga sam sebe ne osudiš. Čuvaj i svoje srce da ne bi i ono osudilo bližnjega. Ako čuješ nešto loše o nekome, šuti, i ne iznosi to na vidjelo. Ako je netko u grijehu, u tajnosti ga upozori i ne iznosi presudu protiv njega pred drugima.

Čuvajmo se farizejske pravednosti jer farizej nije otišao opravdan, a carinik je. Tko osuđuje drugog, jasan je znak da nije osudio svoj grijeh. Jer ako plačeš zbog svojih grijeha, nećeš se zanimati za grijehe drugih. Zar ne znamo da ćemo zbog svake izgovorene riječi odgovarati pred Božjim sudom? Uništiti dobar ugled nekog čovjeka je težak grijeh. Držimo da je svatko drugi dostojniji od mene i da su njegove mane i grijesi ništa naspram naših vlastitih, jer ruku na srce, to nije daleko od istine.

A i ti dušo kršćanska, budi ravnodušan prema svemu što čuješ o sebi. Drži sve kao da se tebe to ne tiče. Ako su Krista optuživali i nas će. Pusti svakome za pravo da govori i misli što mu drago. Budi ponizan pred Bogom, On će već ustati da te obrani u pravo vrijeme. Ako dopustiš da te tuđe riječi biju i gone, tada si njihov rob. Krist se nije osvrtao na ogovaranja, nego je hrabro vršio poslanje koje mu je Otac dao. Ali i zar nismo možda zaslužili to, jer sjetimo se koliko smo puta o drugima zlo govorili. Pravedno je onda da osjetimo na svojoj koži kako peče taj užareni mač ogovaranja.

Gospodine Isuse Kriste, koji sve ljude vodiš k sebi, sačuvaj me od strašnog grijeha ogovaranja, da ne bih onoga koga si ti pozvao k sebi, osudom i riječima, gurnuo s puta spasenja, i tako bio odgovoran za smrt ljudske duše. Daj mi čisto srce da svaka moja izgovorena riječ bude samo na hvalu.

O. Mladen Mikulić, monah grkokatoličkog manastira Pokrova presvete Bogorodice