SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Mijo Posavec: Svaka proživljena nevolja čini nas boljim ljudima

ČITANJA:

Ef 4, 7-16;

Ps 122, 1-5;

Lk 13, 1-9

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«

Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ‘Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ‘Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«

Riječ Božju tumači vlč. Mijo Posavec:

U današnjem evanđelju nestrpljiva masa traži od Isusa da im objasni zašto Bog ne spašava pravednike koji stradavaju, a nisu krivi. Tipično ljudski, mi sve znamo. Znamo tko je pravedan, a tko nije. Znamo što bi Bog trebao poduzimati u nekim trenutcima. Isus u evanđelju ne okoliša, djeluje nestrpljivo, a u biti je jako strpljiv.

Isus želi reći da Bog nas ljude ne kažnjava za našu grješnost kroz različite tragične događaje i da umjesto što promišljamo zašto je netko izgubio život, bilo bi nam bolje gledati kako mi živimo svoj život ako ga ne želimo izgubiti.

I Isus nastavlja s parabolom o nerodnoj smokvi, smokvi koja ne daje roda i koja odbija biti ono za što je stvorena. Samo zauzima prostor i uzalud troši plodno tlo i vlasnik je želi posjeći. I tko bi ga za to krivio? Nerodno stablo zaslužuje sječu.

Jesmo li se prepoznali u ovom stablu nerodne smokve? U našoj grešnost svi smo mi nerodna stabla. Primili smo od Boga život i talente, a odbijamo davati plodove ljubavi i dobrote. Često zaboravljamo na Boga i na bližnjega te gledamo samo svoje interese. Jednostavno rečeno, zauzimamo prostor i uzalud trošimo plodno tlo. Zavrjeđujemo da nas se posiječe, iščupa i odbaci. Koliko će nas takve Bog još trpjeti?

Božje strpljenje je neograničeno. Ono dopire i do najtežih grešnika. Ali ono nije beskrajno, jer Bog neće s nama biti strpljiv vječno. Doći će trenutak i doći će vrijeme kada će Božjem strpljenju doći kraj jer Sudnji dan se mora dogoditi.

Prispodoba o stablu smokve priča je o strpljenju i nadi, a otvoreni kraj priče naša je nada. Svima nama je dana druga šansa kako bi se pokajali, kako bi se obratili, kako bi se okrenuli i započeli novi život. Konačan znak da smo se promijenili, da smo se pokajali, da smo se okrenuli u drugom pravcu jesu naša djela u životu. Nisu to riječi, nisu to osjećaji, to su djela; djela vjere, djela nade i djela ljubavi. Kao pojedinci pozvani smo činiti djela darežljivosti, suosjećanja, služenja, mira i pravednosti.

Sjetimo se dana kada smo išli u školu i kada je otkazan test i koliko smo bili sretni što smo dobili još nekoliko dana za pripremu. To je ona radost u životu kada se rok pomakne i kada znaš da to nije kraj. Zar treba spominjati kako je to u trenucima kada ti u životu sve ide naopako, kada sve puca po šavovima, kada se terminalno bolestan pacijent oporavi, kada život koji ne vodi nikamo nađe svoj put do Boga.

Današnja parabola je upozorenje na one trenutke u životu kada mislimo da smo sve ostvarili u vjerskom životu. Ali kada se suočimo s tragedijama onda prosvjedujemo: „Ali ja sam vjernik. Ja idem u crkvu. Ja se molim. Ja sam kršćanin.“ Postoji jedno upozorenje: „Ne možeš postati kršćanin samo odlazeći u crkvu isto kao što ne možeš postati automobil spavajući u garaži.“

Današnja parabola jasno nam govori da mi nismo pozvani samo tu biti. Ona je jasno upozorenje protiv besplodnog postojanja, uz sve talente i milosti koje nam je Bog podario.  Kakva god nas nevolja snašla, nikada nemojmo zaboraviti da ne postoji okolnost u koju čovjek može upasti, a da ju Bog nije u stanju izvesti na dobro. Svaka nevolja kroz koju prođemo omogućit će nam da budemo bolji ljudi, da bolje razumijemo ljude sa sličnim problemima. Svaka nevolja kroz koju prolazimo, pomoći će nam da budemo sličniji Kristu, i to samo zato što je Krist bio uz nas.

Vlč. Mijo Posavec, župnik župa Veliki Grđevac i Ladislav