SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Tomislav Šanko: Ne zaboravimo tko smo i koliko vrijedimo jer smo pozvani imenom

ČITANJA:

Iz 45, 1.4-6;

Ps 96, 1.3-5.7-10a.10c;

1Sol 1, 1-5b;

Mt 22, 15-21

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«

Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«

Riječ Božju tumači fra Tomislav Šanko:

Današnja se nedjelja slavi kao »misijska« da bi se u vjernicima pobudila suodgovornost i vjernička zauzetost za djelo evangelizacije. Izostavlja se slavlje sv. Luke Evanđelista, osim gdje se slavi kao svetkovina.

Čitanja današnje nedjelje nas potiču da ne zaboravimo tko smo i koliko vrijedimo jer pozvani smo imenom. Stoga smo zapravo svi misionari jer naša vjera je nužno i misija poslanje. Čovjek koji je zahvaćen Duhom Svetim, Duhom Isusa Krista ne može ostati mirno živeći svoj život kao da ga nije briga za druge. Za kršćanina stoga ne vrijedi poznata maksima: Živi i pusti druge da žive, već se naš život usmjeruje na pomoć drugima. Jedna od najljepših suvremenih primjera nam je život Majke Tereze, misionarke i svetice koju su silno poštivali i članovi drugih religija među kojima je živjela i djelovala. Pogledajmo što nam danas o svemu tome govori današnja Božja riječ.

U prvom čitanju prorok Izaija nam govori o kralju Kiru. On je bio perzijski kralj koji je živio oko 500 godina prije Isusa i koji je pobijedio Babilonce. Kako su Izraelci bili pod vlasti Babilonaca, Kir prilikom osvajanja Babilonije dopušta Izraelcima da se vrate u svoju zemlju. Prorok Izaija kroz Kira vidi kako Bog vodi povijest preko zemaljskih kraljeva, a da oni toga nisu niti svjesni. Bog je onaj koji vodi povijest i ako me on primi za desnicu niti jedna vrata mi neće biti zatvorena, niti jedna situacija koja mi izgleda nerješiva nije previše velika za Boga. Bog mi se očituje u mojoj konkretnoj životnoj priči, a ne izvan nj. Naravno On je rješava na svoj način. Mi ponekad zaboravimo što je sve Bog za nas učinio i zato nam se može činiti da Ga nije briga za nas.

Ipak On me je pozvao po imenu. Za njega sam jedinstven i neponovljiv. On me neće ispustiti iz svoje ruke ako ja to sam ne učinim. On me osposobljava da po meni i druge uključi u Djelo spasenja. Kada Bog nekoga izabire to nije nikada da druge isključi nego da po izabranim uključi i sve ostale.

Da to ne bih onemogućio Božji plan koji ima sa mnom potrebno je da moja vjera, ljubav i nada budu ukorijenjene u realnost u kojoj živim. Bog mi govori preko ljudi, situacija u mome životu, a ne izvan nje.

U Evanđelju vidimo kako Isusa dvije političko vjerske stranke žele uvući u prljavu igru u kojoj bi se On morao svrstati u jednu od njih: herodovci koji su bili su na strani Rimljana, danas bi ih mogli nazvati globalistima, i farizeji i zeloti koje bi mi danas opisali kao nacionaliste. Herodovci su odobravali davanje poreza strancima dok su farizeji i zeloti bili protiv toga. Isus otkriva njihovo licemjerje pitajući ih da mu pokažu novac. Novac kojim su se i jedni i drugi služili nosio je lik rimskoga cara sa natpisom božanski Cezar i njegov lik. Međutim pitajući ih da mu pokažu novac kojim se služe, oni priznaju da ga koriste. A koristili su ga kako bi više zaradili iako su znali da idu kontra vjerskog načela koji nije odobravao nikoga nazivati božanskim osim Boga Izraelova. Da su bili dosljedni svojim principima na koja se pozivaju koristili bi hebrejski novac pa iako ne bi profitirali. Samim tim su pokazali da oni zapravo najviše vjeruju u materijalnu korist, a običaji i vjerska praksa su samo forma da se sakrije pohlepa. Tema koja je vrlo aktualna za nas danas.

Isus ne ostaje samo na tome da prokaže njihovo licemjerje. On ih želi dovesti Istini jer mu je zapravo stalo do njih iako ga oni iskušavaju i podcjenjuju. Njemu svaka kušnja služi da se popne stepenicu više i da nas pokuša dovesti do onoga što je bitno, što nije prolazno, da nas pokuša dovesti ljubavi i Bogu.

Bog i car nisu na istom nivou. Ovom izjavom: VRATITE caru carevo, a Bogu Božje, Isus nam želi reći ono što smo na početku čitali, da kršćani nisu vanzemaljci i da trebaju poštivati ljudske zakone, da se naša vjera očituje u tome koliko smo pozorni na realnost i obaveze koje živimo.

Ali isto tako Crkva se nikada ne smije svrstati niti u jednu stranku, niti uz jednu vlast do kraja. Time gubi na svome proročkom duhu i slobodi. Ona bi jednostavno trebala biti na drugom nivou.

Ono što je činjenica jest da još od cara Konstantina svaka vlast nastoji iskoristiti Crkvu kako bi postigla veći uspjeh pred narodom, rekli bi današnjim rječnikom: kako bi osvojili izbore! Tu moramo biti veoma oprezni i ne dati se olako prevariti. Isus se nije svrstao u stranku, ali je zato zagovarao Evanđeoska načela. Po toj logici niti Crkva kao institucija se ne smije politički svrstavati. Ipak naši su vjernici laici pozvani angažirati se u političkom životu, a ne biti pasivni jer smo odgovorni za zakone koji se donose. Mi smo u svijetu, ali nismo od svijeta.

Nikada ne smijemo zaboraviti čiji smo i čiji mi natpis nosimo!

Fra Tomislav Šanko, župnik župe sv. Nikole Tavelića u Rijeci