SVAKODNEVNO U 7:45 P. Niko Bilić: Velikodušnom oproštenju prethode iskreno priznanje i molba

ČITANJA:

Sir 27, 33 – 28, 7;

Ps 103, 1-4.8.10-12;

Rim 14, 7-9;

Mt 18, 21-35

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« »Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ’Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ’Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ’Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ’Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«

Riječ Božju tumači p. Niko Bilić:

Beskrajno obilje opraštanja

U središtu Božje riječi na 24. nedjelju u godini A nalazi se srce, sućutna nutrina evanđeoskoga gospodara koji oprašta neizmjerno velik dug (Mt 18,27), oslobađa cijelu obitelj od toga da budu prodani u ropstvo (18,25). Koje je to olakšanje i blaženstvo! Pred njima je život. Punim plućima mogu odahnuti. Spašeni su. Biblijska riječ o gospodaru opisuje milosrđe (σπαλγχνίζω M5 18,27), a izvorno označava toplu, milu, nježnu majčinsku utrobu koja štiti i hrani novi život djeteta koje raste u njoj. Skrbi za nj.

Kao i toliko puta Petar, apostolski prvak, pokazuje da je rođen za voditelja. Prvi izlazi s ključnim pitanjem (Mt 18,21). Dobri Učitelj ponajprije posiže za početcima Pisma gdje Kajinov potomak rasteže u beskraj lanac krvne osvete, umnažajući je sedamdeset puta (Post 4,24) pa i danas još istu paklensku zabludu ludo prikrivamo kao svetu obvezu. Isus donosi korjenit preokret u milosnu rijeku opraštanja koja teče i teče. Pokazuje tako koliko povjerenje ima u Petra, kako je velik u njegovim očima i koliko očekuje od njega (Mt 18,22). A da je stvar krajnje ozbiljna pokazuje zaključak na svršetku gdje će Isus – što jedva kad čini – Oca nebeskoga usporediti s ljutitim gospodarom koji dužnika predaje mučiteljima dok sve ne dobije natrag (Mt 18,34.35). Osim toga Isus, kao i toliko, puta pitanje učenika upotrebljava da još jednom razjasni što je to kraljevstvo nebesko (Mt 18,23).

Svi marljivi ljubitelji Božje riječi koji iz dana u dan pratite čitanja s pravom upozoravate kako smo ovo isto Evanđelje čuli prije točno mjesec dana, 13. kolovoza, u četvrtak, 19. litrugijskoga tjedna, dan prije liturgijskoga spomena na sv. Maksimilijana Kolbea, koji je kao žrtva iz ljubavi dao život za bližnjega u nacističkom koncentracijskom logoru. Toga je istog dana, 14. kolovoza, vrlo prikladno, kod nas u Hrvatskoj Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom domovinskog rata. Koliko je Božji narod već oprostio, i ne prestaje praštati!

Kad iznova slušamo o tome kako se gospodar smilovao svome sluzi pa je i on bio dužan smilovati se (2x ἐλεέω Mt 18,33), dokaz je to da Biblija zna kako je vrijedno, kako je dobro i kako važno ponavljanje. Smilovanje na koje kralj upozorava svoga nemilosrdnoga podanika poznamo i u biblijskom jeziku kada za Božić pjevamo Kyrie eleison, kad u svakoj misi ponavljamo: Gospodine, smiluj se!

Ponajprije, kad je došao čas polaganja računa, sluga ne okoliša. Odmah se ponizno klanja, kralju, pada ničice (Mt 18,26). Priznaje dug, moli. I on, i poslije njegov kolega izriču molbu “Strpljenja imaj!” (Mt 18,26.29) koja smjera na onu velikodušnost i širokogrudnost, dodiruje onu osobinu koju u biblijskoj formuli o Božjem milosrđu obično prevodimo kao “spor na srdžbu” (Izl 34,6), a izvorno označava da je Bog dugoga daha. Molba je to: Budi velike duše nada mnom! Široke ruke!

Ne samo da priznanje i molba prethode velikodušnu oproštenju, nego ona mora biti iskrena. A u to donekle sumnjamo. Najprije stoga što prvi sluga krajnje olako obećava da će sve vratiti (Mt 18,26). Ako jedan jedini talent označava dvadesetak godina rada, s pravom zvuči preuzetno kad je evanđeoskim rječnikom jeziku u pitanju mirijadu, takoreći bezbroj talenata (Mt 18,24) Sumnjamo još više stoga što iz ovoga čovjeka odmah potom svom silinom izbija hladnokrvna bešćutna agresija. Svoga kolegu s posla grubijanski hvata za vrat (Mt 18,28) i baca ga u tamnicu (18,30) zbog daleko, daleko manje stvari. Riječ je o tek stotinu radnih dana (“sto denara” Mt 18,28), malo više od tri mjeseca. Za razliku od moćnoga kralja ovaj podanik iznutra odbija, neće oprostiti.

Važan je dan danas. Zagreb-grad u kojem je politički vrh cijele naše Hrvatske domovine danas je u na svojem 289. zavjetnom hodočašću koje svoje početke zahvaljuje upravo jednom redovniku iz Družbe Isusove. Pater Ivan Šimatić djelovao je u 18 stoljeću u našoj povijesnoj, središnjoj crkvi sv. Marka i uživao naslov “prvog propovjednika kraljevine”. U ondašnjoj nevolji, a tako i danas u pandemiji Grad pada nice s evanđeoskim slugama. Ponizno molimo s vjernom Majkom i Zagovornicom, Majkom Božjom Bistričkom. Pristupamo poput onih drugih evanđeoskih kolega s posla (usp. Mt 18,31). Pogođeni, ožalošćeni, sve iznose gazdi i mjerodavna odlučna reakcija s autoritetom ne izostaje.

p. Niko Bilić iz Družbe Isusove, Fakultet filozofije i religijskih znanosti