SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Damir Slamek: Nemojmo zaboraviti ni božanske, niti ljudske zakone

ČITANJA:

2Pt 3, 12-15a.17-18;

Ps 90, 2-4.10.14.16;

Mk 12, 13-17

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Pošalju Isusu neke od farizeja i herodovaca da ga uhvate u riječi. Oni dođu i kažu mu: »Učitelju, znamo da si istinit i ne mariš tko je tko jer nisi pristran, nego po istini učiš putu Božjemu. Je li dopušteno dati porez caru ili nije? Da damo ili da ne damo?« A on im reče prozirući njihovo licemjerje: »Što me iskušavate? Donesite mi denar da vidim!« Oni doniješe. I reče im: »Čija je ovo slika i natpis?« A oni će mu: »Carev.« A Isus im reče: »Carevo podajte caru a Bogu Božje!« I divili su mu se.

Riječ Božju tumači vlč. Damir Slamek:

Današnje evanđelje po Marku donosi nam jedan događaj u kojem su farizeji i herodovci htjeli uhvatiti Isusa u riječi. Nije to prvi, a ni jedini slučaj kad nam evanđelisti spominju kako neki hoće Isusa uhvatiti u zamku, ili mu podmetnuti neko pitanje u kojem bi se izgubio i krivo prosudio. Obično su to bile dvojbene situacije o kojima su ljudi već i prije razgovarali i raspravljali, ali nisu mogli doći do pravog odgovora. Jedno od tih tema bilo je pitanje treba li dati porez Caru, Rimskom upravitelju, dakle strancu koji „iskorištava“ jednu od svojih pokrajina Palestinu. Tko bi davao porez onome koga ne voli? Židovski narod očito nije volio Cara i namjesnike koje je car postavljao u njihovoj zemlji. Pitanje je bilo vrlo zlobno: Je li dopušteno dati porez caru ili nije? Isus nije porezni stručnjak da bi trebao prosuđivati kome treba plaćati porez, a kome ne treba, tko je zaslužio, a tko nije. Jednostavno je mogao reći kako ste do sad činili tako činite i dalje, jer porez se morao uvijek plaćati, a tko nije plaćao dobio je kaznu, kako onda tako i danas.

Isus Sin Božji odgovara baš Božanski hrabro i svakom razumljivo čija je slika na novcu tomu pripada novac. Na rimskom novcu je careva slika i zato porez treba dati caru, a Bogu treba dati ono što je Božje. Čovjek je dragi vjernici, dragi slušatelji/čitatelji Božja slika. Stvoreni smo na sliku Božju i zato pripadamo Bogu, On nas je stvorio i On će nas na kraju života k sebi pozvati. Nosimo u sebi besmrtnu dušu koja pripada Bogu i trebamo je čistu i neokaljanu dati svome Stvoritelju i Otkupitelju.

Kao što su Židovi sa prezirom gledali na Cara i na njegove zakone, tako i danas ljudi preziru Božje zakone koji su upisani u našu dušu. Ne može se nijekati činjenica da je čovjek slika Božja i Božje stvorenje koje se treba klanjati i služiti svome Stvoritelju. Iako bi neki ljudi htjeli sami sebe slaviti i pokazivati svoju moć i snagu, brzo dođu neki virusi ili zaraze i pokažu čovjeku da je slab, smrtan i ovisan o Božjoj pomoći. Davor Ivo Stier se lijepo pita: „Gdje je postmoderan čovjek koji si je tepao da može sve što hoće?“ Kriza sa koronavirusom pokazala je da čovjek ne može sve što hoće, sve što mu znanstvene spoznaje omogućuju jer može biti prijetnja i sebi i drugima.

Isus i nama danas poručuje »Carevo podajte caru, a Bogu Božje!« i nemojte zaboraviti na ljudske, niti na božanske zakone. Vršite sve propise i pravila, a iznad svega vršite volju Božju jer to Bogu pripada čast i slava. Bogu pripadam ja kao čovjek, kao njegovo dijete i želim se tako osjećati i tako živjeti.

Sigurno se još svi jako dobro sjećamo potresa u Zagrebu i početak epidemije koronavirusa u našoj Domovini, od trećeg mjeseca pa u narednim mjesecima prevladavale su samo crne vijesti o oboljelima od koronavirusa, o umrlima po staračkim domovima i bolnicama. I dok se događaju katastrofe ne čuje se za dobre stvari za dobre događaje koji se isto tako događaju u to vrijeme kod nas, ali i u svijetu. U svijetu se moglo čuti kako neki svećenici pomažući drugima i sami su se zarazili od one opake bolesti, a neki su se odrekli svog respiratora da bi ga doktori dali mlađima jer njima više treba. Kod nas su se dogodili ovi događaji kada je Bog pozvao sebi dva mala anđela; a o njima su pisali samo crkveni mediji i portali i to ovako:

„U ovom našem uznemirenom času, uzrokovanom koronavirusom i zagrebačkim potresom, koji je pogodio ne samo glavni grad nego i okolicu, pored brojnih bolnih događaja, dogodila se prerana smrt dvoje mladih iskrenih vjernika: 29. veljače umro je u zagrebačkom Institutu za tumore dječak Roko Vidaković iz Punta, na otoku Krku u dobi od jedanaest godina. Djevojčica Anamarija Carević 15-godišnja cura koja je pohađala NKG u Zagrebu, teško stradala u zagrebačkom potresu 22. ožujka, preminula je nekoliko dana kasnije. To su svjedoci vjere koji su se zaljubili u Isusa i željeli su k njemu gore, gore u nebo kako je to pokazivao i govorio mali Roko! Anamarija je pisala prekrasne eseje o svom najvećem i najboljem prijatelju Isus kome je služila. Svim srcem i mi težimo za onim što je gore, gdje Krist naš Spasitelj sjedi s desne Očeve. Amen

Vlč. Damir Slamek, župnik u Orehovici.