SVAKODNEVNO U 7:45 Fra Dalibor Stjepanović: Boga slavimo predajući Riječ jedni drugima

ČITANJA:

Dj 20, 28-38;

Ps 68, 29-30.33-36c;

Iv 17, 11b-19

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«

Riječ Božju tumači fra Dalibor Stjepanović:

Ovih dana, u vremenu priprave za proslavu svetkovine Duhova, rođendana Crkve, pred nas se postavljaju ulomci evanđelja koji donose najopsežniju Isusovu osobnu molitvu koju nam evanđelja uopće donose. Ako pogledamo Isusov život kroz evanđelja, vidjet ćemo da se ne donosi mnogo molitava koje je sam Isus izrekao. S druge strane, sva Evanđelja nam svjedoče da se Isus uvijek za velike događaje: za početak javnog nastupa, za govor na Gori, za „ozdravljenje“ Lazara, za muku i smrt, i za sve manje vidljive, ali bitne događaje svoga života, pripremao molitvom. Sva evanđelja nam donose molitvu kojom uči svoje učenike da mole, koju i mi danas molimo, molitvu Oče naš… Ona je izrečena na zahtjev učenika. Nadalje, doneseni su nam kratki zazivi ili molitve koji nam prikazuju Isusa kao čovjeka jednakog u svemu, osim u grijehu, i Ivanovo evanđelje donosi nam napokon ovu Velikosvećeničku molitvu. Njome nas Isus uči da je naše življenje od postanka svijeta zapravo namijenjeno radosti i slavlju: Oče, Ti si me proslavio… ili proslavi me slavom koju imam od početka… Ja sam te proslavio… i onda nadodaje: Riječ koju si mi dao ja dadoh njima… Na taj način nas Isus zapravo uči kako da i mi slavimo Boga: da predajemo tu RIJEČ, ISTINU, odnosno SAMOG BOGA jedni drugima.

S druge strane, uz proslavljanje tu je i neprestani poziv na posvećenje i posvećivanje, tjera nas na promišljanje o značenju samog posvećivanja. Prema tumačenju svetopisamskih tekstova, u starom zavjetu posvećivali su se svećenici, proroci, znači svi oni koji su bili pozivani u službu Božju, kako bismo danas rekli, kao i žrtvene životinje i ostali žrtveni darovi. Slijedeći tradiciju Starog Zavjeta, Krist u svojoj velikosvećeničkoj molitvi neprestano upozorava upravo na posvećenje. Ali budući da kod Posljednje Večere zapravo samog sebe daruje i prinosi kao žrtvu, dijeleći učenicima Tijelo i Krv svoju, a kasnije na Križu jednom za svagda prinosi doslovno svoje meso i krv kao žrtvu neokaljanu, kao živinče propisano obredima Starog zavjeta: bez mane, mogli bismo možda i dvojiti što zapravo ovdje znači njegovo posvećivanje. Pravi je odgovor da je Krist zapravo u savršenom posvećenju, u sebi posvećen i za svećenika (prinositelja darova) ali i za žrtvu: i onu na drvu križa, ali još prije nje, za žrtvu koja se neprestano, svakog dana prinosi na oltaru po rukama svećenika.

Zapravo, to jedno posvećenje i prinositelja i žrtve, to savršeno jedinstvo slika je čitava Isusova ovozemaljskog životnog djela: jedinstvo između čovjeka koji prinosi žrtvu, žrtve koja je prinesena i Boga kojemu je žrtva žrtvovana, zapravo darovana. Nadalje, prema Starom Zavjetu, svećenici Bogu prinose žrtve, a žrtve su zapravo dar čovjeka (ne nužno svećenika), i ona se vraća čovjeku na blagovanje. Na taj način u svojoj žrtvi Isus ponovno ujedinjuje Boga i svakog pojedinog čovjeka kao Bogu milo stvorenje. I upravo zbog toga Isus u svojoj velikosvećeničkoj molitvi naglašava kroz svoje obraćanje Ocu važnost jedinstva.

Ubrzo nakon toga uslijedit će i upozorenje kako će pastir biti udaren i stado će se razbježati, ali i obećanje da će doći Duh Sveti, tješitelj kao snaga i razum koji zapravo ujedinjuje sve ponovno u jedno. Zbog toga Crkva u svojoj tradiciji slavi svetkovinu Duhova kao svoj rođendan, jer je s dolaskom Duha Svetoga zapravo razbježano stado ponovno okupljeno. I ne samo okupljeno, nego i ujedinjeno oko istog prinositelja (apostola kojima se sam Isus posvećuje na posljednjoj Večeri), s istom žrtvom koju je sam Isus na Posljednjoj večeri, i kasnije na Križu prinio za čovječanstvo, a koja se prinosi svakim danom po rukama svećenika na svakoj sv. Misi, i koja je uvijek i iznova, neprestano kao na početku darovana, prinesena Bogu kao odgovor Sina Isusa Krista na ljubav Boga Oca. U toj Crkvi, živoj Crkvi, prisutni su svi elementi evanđelja – radosne vijesti: Stvorenost na sliku Božju, ali ne samo sliku, nego se stvarno po rukama zaređenih svećenika posvećuje sam Veliki Svećenik, Krist Gospodin. Budući da se sam Krist, ne samo na Veliki Četvrtak, nego i na Veliki Petak, na drvu Križa prinio i tjelesno za žrtvu neokaljanu, pomirnu u ovom svijetu, ne treba se čuditi što je i Crkva tijekom toliko vremena toliko puta izlagana istim mukama Kristove žrtve: sramoćena, kažnjavana, rastrgana, krivo i cinično prozivana, ubijana… Ali iz istog izvorišta, iz Kristove žrtve na križu, i Crkva uvijek i ponovno, kad god se okupi i objedinjuje kao jedno, nanovo uskrisava kao na svetkovini Kristova Uskrsnuća.

fra Franjo Dalibor Stjepanović