SVAKODNEVNO U 7.45 Fra Dalibor Stjepanović: Živjeti kršćanski znači živjeti evanđelje

ČITANJA:

Dj 19, 1-8;

Ps 68, 2-7b;

Iv 16, 29-33

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Rekoše učenici Isusu: »Evo, sad otvoreno zboriš i nikakvom se poredbom ne služiš. Sada znamo da sve znaš i ne treba da te tko pita. Stoga vjerujemo da si izišao od Boga.« Odgovori im Isus: »Sada vjerujete? Evo dolazi čas i već je došao: raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama. No ja nisam sam jer Otac je sa mnom. To vam rekoh da u meni mir Imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite — ja sam pobijedio svijet!«

Riječ Božju tumači fra Dalibor Stjepanović:

U svijetu imate muka, ali hrabri budite, ja sam pobijedio svijet.

U svojim kršćanskim življenjima i nastojanjima, skloni smo vjerovati kako su apostoli bili u povlaštenom položaju po pitanju smjernica za vjerničko življenje. Često se zapitamo čak i što znači sam poziv da kršćanski živimo, što se to od nas traži, ili što nam se nudi u takvom životu. Odgovor na to pitanje nerijetko je jednostavan: živjeti kršćanski znači živjeti evanđelje. Tomu nas uče mnogi sveci iz crkvene povijesti, po čijem zagovoru upućujemo Gospodinu svoje molitve. Sv. Franjo u počecima Franjevačkog Reda, kad su ga braća tražila da napiše pravilo po kojem bi u Redu trebala živjeti, sve i vjerničke i disciplinske mjere svodi isključivo na: živjeti Evanđelje. Ipak, kad čujemo taj izraz, čini nam se suviše krutim i apstraktnim, pa onda tražimo još mnoštvo drugih smjernica, koje kao da su neka neopisiva potreba čitava čovječanstva. Uvjerivši se da je za jednostavno življenje Evanđelja potrebno iskreno i potpuno obraćenje, kako bi zadovoljio „okorjelosti srca ljudskoga“, ljudskom uskogrudnosti, na kraju ipak piše pravilo od 12 poglavlja.

Ako pogledamo u svjetlu toga naš život, prepoznat ćemo kako u svim našim životnim nevoljama i mukama, u strahovima i strepnjama, nerijetko pomislimo kako sve što nas snalazi jest svojstveno samo nama, samo MENI. S druge strane smjernice koje nam se postavljaju na putevima našeg življenja, svi putokazi, pozivi, upozorenja, pa i ohrabrenja često nam se čine nerazumljivima. Onda, u jednom trenutku kad doživimo prosvjetljenje po bilo kojem pogledu našeg života, nerijetko se pravimo kao da je uzrok našeg nerazumijevanja u samom znaku, upozorenju, savjetu ili drugoj sugestiji koji su nam dani. Nerijetko, poput apostola, u tom trenu smo skloni kazati: pa dobro, što odmah ne kažeš da je tako, a da pri tome ne sagledamo najjednostavnije značenje kamo nas putokazi upućuju.

Pa ako bismo na taj način pokušali sagledati što zapravo za nas znači živjeti kršćanski, ili živjeti Evanđelje, najbolje je jednostavno okrenuti se značenju same riječi: EVANĐELJE. To je Radosna vijest. Odatle zaključujemo da živjeti kršćanski znači živjeti radosno, jer radost se drugačije ne može doživljavati. I opet, onda pred nas dolazi mnoštvo pitanja: kako živjeti radosno kad nas okružuju tolike muke i nevolje. Pandemija i zaraza nas zaključavaju, u strahu od nje, da bismo zaštitili i sebe i druge nismo mogli ni u crkvu na zajedničko slavlje sv. Misa, ili nasamo da se poklonimo pred Presvetim oltarskim Sakramentom u Tabernakulu, koji je izvorište naše snage za sva naša kršćanska nastojanja. Osim toga tu su i sve druge brige i nevolje: treba osigurati obitelj da preživi, poslovi propadaju, obrazovanje je zaustavljeno ili otežano, osjećamo se zatočeni i vezani mnoštvom strašnih prognoza i upozorenja… U takvom životnom okruženju i vremenu, skloni smo reći da je sada drugačije vrijeme, kako danas baš i ne možemo, poput apostola jednostavno izaći na trgove i govoriti o Evanđelju… Međutim, pri tome moramo biti svjesni sljedećeg: ni svi Isusovi učenici nisu išli propovijedati, ali su ipak živjeli Radosnu vijest. Nisu svi oni bili dobri govornici, propovjednici, niti su svi upoznali Starozavjetna Pisma.

Ono što im je svima bilo zajedničko, i onim koji su ga sreli, i onima koji su to postali tek nakon Velikog petka i tišine Kristova Groba, bilo je da su povjerovali propovijedanoj riječi: povjerovali su da ih je Krist, kojeg možda materijalno i nisu sreli, ipak upoznao, da je upoznao i njihove muke koje dolaze iz ovoga svijeta. Ali isto tako, povjerovali su da je Krist pobijedio svijet, upravo pobjeđujući njegove muke i nevolje, one koje i mi danas susrećemo. Sjetimo se samo strepnje i straha pred nadolazećim u Getsemanskom vrtu, sjetimo se udaraca bičeva i sramotnog svlačenja, pljuvanja i šamaranja, a tek bola od čavala koji su prodirali kroz njegove ruke i noge? Da, svime time je on upoznao svijet, i sve to je sadržano i u svim našim životnim mukama. Zato, u svim ovim svojim životnim mukama, jedino ako mu povjerujemo da je svijet pobijedio uistinu zbog nas i radi našega spasenja, možemo kroz svoje životne muke prolaziti radosni jer drugi na nama prepoznaju i njegove muke, ali i njegovo spasenje: muke kao prolazne nevolje iz kojih se svakodnevno izdižemo i vječno spasenje koje nas iščekuje upravo po njegovoj nesebičnoj ljubavi koja se očitovala i u muci, i u smrti, ali obznanila se u uskrsnuću od mrtvih.

fra Franjo Dalibor Stjepanović