SVAKODNEVNO U 7:45 Mons. Giorgio Lingua:: Dokažimo svoju vjeru gledajući život Božjim očima, živeći svaki dan Njegovu riječ!

ČITANJA:

Dj 10, 34a.37-43;

Ps 118, 1-2.16ab-17.22-23;

Kol 3, 1-4 (ili: 1Kor 5, 6b-8);

Iv 20, 1-9

Tekst evanđelja:

Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih.

Iz programa Laudato.tv –  Riječ Božju tumači apostolski nuncij u RH mons. Giorgio Lingua:

Dragi gledatelji Laudato televizije,

Evanđelist opisuje Isusovo uskrsnuće, nitko od očevidaca nije bio prisutan. Ono je obavijeno tajnom. Nije bila postavljena ni jedna kamera ispred vrata groba, a prisutni čuvari nisu vjerodostojni. Gdje su bili kada je kamen otkotrljan? Budući da nema nikakvih dokaza, i da ne postoje svjedoci, svi imamo izgovor svatko može reći: ne vjerujem u to.

Evanđelja počinju govoriti o tome otkako su se po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, neke žene uputile na grob i našle da je otvoren i prazan. Primivši od anđela vijest o uskrsnuću te su žene, pune straha i radosti, otrčale učenicima prenijeti vijest i upravo u tom trenutku susreću Isusa – uskrslog i živog. Pale su ničice pred njegove noge i poklonile su mu se, a On im je rekao: „Ne bojte se! Idite i recite mojoj braći da idu u Galileju, ondje će me vidjeti“.

Krist je uskrsnuo, uistinu je uskrsnuo! – ovo je vijest koju žene prenose u Galileju. Ovo je lijepa vijest, dirljiva, radosno je ponavljam čak i onima koji ne vjeruju. Ja u to vjerujem. Ta vjera je poput ključa koji otvara sva ostala otajstva u koje vjerujemo kao kršćani. Doista, ako Krist nije uskrsnuo uzalud je propovijedanje naše, uzalud je i vjera vaša. Ali, ovaj navještaj, ta ispovijest vjere, nije samo teoretska izjava koja nema nikakve veze s mojim životom. Nije poput vjerovanja da su postojali dinosauri, ili da ima vode na Mjesecu. Vjerovati da je Krist uskrsnuo nije kao što se može vjerovati da imam 60 godina, da sam rođen u Italiji, i da moj otac ima plave oči. Ne. Vjerovati da je Krist uskrsnuo nije ravnodušna ili sporedna stvar. To je nešto temeljno i odlučujuće, mijenja naš život i naš mentalitet, naše postojanje. Da to nije istina, ne bismo bili ništa drugo nego naivci koji slijede jednu bajku i kršćanstvo bi bila podvala, prijevara. Ali, ako je istina to znači da je Isus bio u pravu. I, ako je bio upravu, bio je uistinu sin Božji. Njegove su riječi, doista, riječi Božje i prema tome riječi koje daju život i postaju za nas zakon, pravilo koje mora odrediti naš život. Ne možemo ih ignorirati, i naš život mora biti u skladu s Njegovim riječima.

Možda netko i dalje sumnja i uopće ne vjeruje, jer ne vidi nikakvu razliku između onih koji vjeruju i onih koji ne vjeruju. U svakodnevnom životu, na ulici, u uredima, na tržnici, u politici, u školi, vidi li se razlika između onih koji vjeruju, i onih koji ne vjeruju? Je li moguće da se to treba primijetiti samo po vanjskim znakovima – nošenjem križića oko vrata, svetoj slici na ulaznim vratima, odlazak u crkvu nedjeljom? Čini mi se da je premalo, ako je to sve. U načinu djelovanja, u ponašanju, u odnosu prema drugima, u načinu života gdje se vidi razlika između onih koji vjeruju da je Isus uskrsnuo i onih koji u to ne vjeruju? Mislim da svi mi kršćani moramo dobro ispitati svoju savjest. Pitam se često: mogu li ljudi primijetiti da vjerujem u Isusovo uskrsnuće? To je temeljno pitanje i poziv svakome da se zapita: kakve posljedice u mojem životu ima vjera u Isusovo uskrsnuće? Što mijenja? Kakvo značenje ima? Imalo bi se mnogo toga za reći.

Volio bih se zaustaviti na tri stvari. Prvo, prije svega vjerovati da je Isus uskrsnuo znači uvijek imati nadu. Naravno da se nada sama po sebi ne vidi, ali kakva je razlika između onih koji imaju nadu, i onih koji su bez nade. Onaj koji ima nadu nikada ne klone duhom, vjeruje da je sve moguće. Čak i u najtužnijim trenucima života otkriva smisao, početak novoga života. Tko ima nadu zna da sve ne završava smrću, već je smrt prijelaz u puni život, u drugi život. Onaj koji ima nadu gleda na stvari, događaje, osobe, Božjim očima u vidu vječnosti. Onaj koji ima nadu ne bježi od stvarnosti koliko god bila teška, ali pokušava je preobraziti. Zbog tog razloga ima uvijek unutarnji mir koji se može pročitati na licu i izraz je duboke vjere. Ako je Krist pobijedio smrt, sve što je manje od smrti može se pobijediti: bolest, usamljenost, siromaštvo, nerazumijevanje itd.

Pandemija koronavirusa stavila je na tešku kušnju nadu čovječanstva, a pridružili su joj se ovdje u Zagrebu strah i neugodne posljedice potresa. Onaj koji vjeruje u Uskrsloga ne zaustavlja se u noći Velikog petka, kada je sve izgledalo dovršeno, jer zna da poslije dolazi zora uskrsnuća. Mi znamo da čak i u tim tragedijama postoji poruka Uskrsloga koji nas želi nečemu podučiti. Govori nam da je svijet krhak, da je sve ispraznost, da nema dovoljno oružja da bi nas zaštitilo, niti nas zatvaranje granica čini sigurnima. Govori nam da moramo pomagati jedni drugima, da i zdravlje drugoga ovisi o meni, da imamo potrebu ponovno biti zajedno kao obitelj, postavlja nam pitanje kako se odnosimo prema prirodi itd., koliko lijepih razmišljanja sam čuo u ovom razdoblju. Na kraju ostaje nada – Isus je uskrsnuo, život je pobijedio smrt. Ne dajte da vam ukradu nadu – rekao bi papa Franjo.

Drugo, vjerovati da je Isus uskrsnuo znači vjerovati u njegovu riječ i zatim je provoditi u praksi. Uskrsnuće je dokaz da je On bio u pravu, da smrt na križu nije kraj jednoga sna već potvrda onoga što je rekao ‘ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre ostaje samo, ako li umre donosi obilat rod’ i ‘nema ljubavi veće od ove dati život za svoje prijatelje’. Njegove riječi, dakle, nisu bile ljudske riječi, već Božje riječi. Tko vjeruje u Isusovo uskrsnuće pokušava živjeti njegove riječi, posebno srce njegova naučavanja, a to je njegova zapovijed ‘ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas’. Isus će stoga reći po ovome će oni znati da ste moji učenici, odnosno da vjerujete u moje uskrsnuće ako imate ljubav jedni prema drugima. To je, ili zapravo bi trebalo biti, obilježje onih koji vjeruju da je Isus uskrsnuo – uzajamna ljubav.

Oni koji vjeruju u uskrsnuće ljube čak svoje neprijatelje, što je besmisleno onima koji ne vjeruju. U svijetu, u kojem se logika osvete čini najnormalnija, oni koji vjeruju u uskrsnuće opraštaju kao što je to učio i Isus. Opraštanje koje donosi revoluciju u načinu razmišljanja baš kao što se vjeruje da su Bogu prvi oni posljednji, a posljednji prvi, da silne zbaci s prijestolja i uzvisi neznatne, da onaj tko izgubi nalazi i tko daje prima stostruko. Tko vjeruje u uskrsnuće ne brine se nizašto, jer zna da se Otac brine za ptice nebeske i poljske ljiljane i stoga svojoj djeci neće ništa uskratiti. Gospodine, umnoži moju vjeru i promijenit će se moj život!

Treće, vjerovati u uskrsnuće znači uvijek počinjati ispočetka, jer je grijeh pobijeđen. Onaj koji vjeruje u uskrsnuće, čak i ako pogriješi, nikada ne klone duhom i uvijek počinje iznova. Ne postoji grijeh koji se ne može oprostiti, nema rane koja se ne može zaliječiti. Na križu je Isus uzeo na sebe sve grijehe svijeta, dakle i naše, čak i moje i preobrazio ih – njegove nas rane iscijeliše. Zbog toga tko vjeruje u uskrsnuće ne smije nikoga suditi, ne smije osuđivati, jer je Isus došao potražiti one koji su izgubljeni, liječiti bolesne i uzeti na sebe grijehe čovječanstva – „Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti“. Svi uvijek možemo iznova započeti, jer On je već platio za sve, pobijedio je smrt, nadvladao zlo, pobijedio svijet.

Onaj koji vjeruje u uskrsnuće zna čak i ako pravednik padne sedam puta, on ustaje, kako kaže knjiga Mudrih izreka, jer vjeruje u milosrđe Božje prema sebi i prema drugima. Nitko nije dovoljno grešan da ga se ne može otkupiti. Naši grijesi ne iscrpljuju Njegovo milosrđe, naprotiv Njegovo je milosrđe pobijedilo svaku našu bijedu.  Adamovo ‘ne’ pobijeđeno je Isusovim ‘da’.

Krist je uskrsnuo! On je uistinu uskrsnuo! Dokažimo svoju vjeru gledajući život Božjim očima, živeći svaki dan Njegovu riječ i započinjući uvijek iznova nakon svake pogreške i tada će Uskrs biti svaki dan u našem životu. Živjet ćemo kao uskrsli s Uskrslim.

Sretan Uskrs svima!