NEDJELJOM U 16:30 Vlč. Marko Vuković: Odbacimo prolazne čežnje i prigrlimo Istinu

ČITANJA:

Izl 17,3-7

Ps 95

Rim 5,1-2.5-8

Iv 4,5-42

Tekst evanđelja:

Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?”

Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.” Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?”

Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.” Nato joj on reče: “Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.” Odgovori mu žena: “Nemam muža.” Kaže joj Isus: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala,

a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.” Kaže mu žena: “Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” A Isus joj reče: “Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.” Kaže mu žena: “Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.” Kaže joj Isus: “Ja sam, ja koji s tobom govorim!” Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: “Što tražiš?” ili: “Što razgovaraš s njom?” Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: “Dođite da vidite čovjeka

koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?” Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: “Učitelju, jedi!” A on im reče: “Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.”

Učenici se nato zapitkivahu: “Da mu nije tko donio jesti?” Kaže im Isus: “Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: ‘Još četiri mjeseca i evo žetve?’ Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: ‘Jedan sije, drugi žanje.’ Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov.” Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: “Kazao mi je sve što sam počinila.” Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: “Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.”

Riječ Božju tumači vlč. Marko Vuković:

Sestre i braćo, dragi prijatelji!

Svratio bih danas našu pozornost na Isusovu žeđ i Isusovu glad koje se spominju u današnjem evanđelju. U svojoj gladi i žeđi mi mislimo samo kako ih utažiti, mislimo na sebe i opstanak i ugodu svoga tijela. U tome trenutku naša je najveća i jedina želja hrana i piće. Isus u trenutku svoje gladi i velike žeđi (bilo je podne u polupustinji) pokazuje koliko je u njemu veća jedna druga glad i jedna druga žeđ.

Koja je to žed i kakva je to glad? U razgovoru sa Samarijankom govori opisuje svoju žeđ. Traži od nje piti, ali odmah iza njene prve rečenice zaboravlja svoju žeđ i nudi njoj piti. Isusova žeđ je žeđ za utaživanjem naše žeđi zauvijek. Koja je to ta naša neutaživa vječna žeđ? Sv. Augustin nakon cjeloživotnog utaživanja te žeđi na raznorazne nedjelotvorne načine u grijehu, zaključuje i opisuje tu žeđ: ‘Za sebe si nas, Bože, stvorio i nemirno je naše srce dok se u tebi ne smiri!’.

To je i žeđ i nemir kojeg svaki čovjek utažiti i umiriti različitim vodama: stvarima, čašću, vlašću, priznanjem, imanjem, nizom muževa/žena… i tako zaglušiti glas koji viče za Bogom i Njegovim mirom. I ona je tražila i utaživala u svojem grijehu. Isus žeđa za utaživanjem te njene žeđi, za rađanjem vjere u njoj, za pokretanjem potrage za njim, darivanjem Boga – života i slobode.

Isusova glad je na tom istom tragu. Žena odlazi, on ostaje gladan, ali odbija hranu i priča apostolima o gladi koju oni ne poznaju i koja je vršenje Očeve volje. Je li moguće da Bog za njom gladuje?? Da potpuno zaboravlja na hranu, da toliko čezne za mnom, za mojim oslobođenjem i utaživanjem moje vječne gladi i žeđi, za mojim povratkom da potpuno gubi sebe. Čeznutljivo čeka dok se ne vratim, dok se ona ne vrati.

Čežnja koja je u učenicima izazvala čuđenje, možda i sablazan. Prečesto se za ženom čezne samo na jedan način i samo s jednim ciljem, a ta je spoznaja duboko nastanjena u njima. Oni ne mogu razumjeti da se netko može potpuno zaboraviti, oplijeniti se od svoga božanstva, utjeloviti, podnositi težinu i muku, umrijeti i uskrsnuti samo iz jednog razloga: ‘Da život imaju, u izobilju da ga imaju!’. Napasnik, i oni koji su njegovi, čeznu da iscrpe, iskoriste, isprazne, usmrte i pojedu. Bog se daje pojesti da bismo mi živjeli!

Takva čežnja i ta hrana u tom su trenutku učenicima nepoznati, ali on će ih pomalo pozivati upravo na takvu glad i takvu čežnju koje će se na kraju utažiti tek u mučeništvu. I nama danas jako puno govori o sebi, i sam razbija naše unakažene, sebične i monstruozne slike o Bogu. Pokazuje svoje srce, svoju dušu i svoje najintimnije čežnje zamnom. Uvodi me u istinu o sebi, ali i o meni i mom životu. Pokazuje mi moja priležništva, s ljudima i grijehom, muževe kojima se predajem, a da mi nisu muževi. Muževi kojima otvaram svoje tijelo i svoju dušu i bježim od svoje čežnje za Bogom. Ne dopušta mi da izmigoljim i izbjegnem suočavanje s njima i prazninom koju ostavljaju, žeđu koju ne utažuju. Stavlja me u istinu kako bih ih prozreo i svojevoljno odbacio, a onda Njega prigrlio i živio!

To je moj Bog, Bog kojeg mi u Pismima objavljuje Isus, njegov jedinorođeni Sin koji poznaje Oca i objavljuje Njega i Njegovu volju. Takvoga mi ga prenosi Crkva sagrađena na Petru. To je moj Bog, a je li i tvoj?