SVAKODNEVNO U 07:45 Fra Tomislav Faletar: "Jesam li za Boga spreman umrijeti ili samo nešto izmoliti?"

ČITANJA:

Dn 5,1-6.13-14.16-17.23-28;

Otpj. pj.: Dn 3,62-67;

Lk 21,12-19

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.«

»Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti.«

»Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.«

Riječ Božju tumači fra Tomislav Faletar:

Isus i danas nastavlja svoj govor o vremenima koja prethode kraju svijeta. Ovih dana ćemo više puta slušati slične riječi. Od znakova koje vijernik treba prepoznati došli smo do konkretnih stvari koje ćemo podnijeti ako budemo potpuno Božji. Te stvari zvuče kao prijetnja. Nije ih lako slušati stoga ih rado izbjegavamo. Nije lako čuti da će se roditelji i braća okrenuti protiv nas, da će nas zatvarati i progoniti. Vjerujem da je svakome barem malo neugodno slušati ove riječi. Duboko u sebi očekujemo neko objašnjenje ovih riječi na neki preneseni način, kao neku metaforu ili dobru prispodobu kako je Isus i prije znao govoriti.

Ipak je iz Isusovih riječi jasno da se sve ove stvari i ružni događaji neće dogoditi svakome. Progoni, mržnja, osuđivanje, tamnice, ubojstva… sve to je rezervirano samo za one koji su do kraja Božji. To je privilegij apostola, mučenika, svetaca i ostalih duša koje su tražile samo ono što je Božje.

Nećemo razvodnjavati Isusove riječi i tješiti se kako i prijeki pogled nekog našeg poznanika ili nerazumijevanje od strane nekog našeg bližnjeg znači isto što i „bacanje u tamnicu“ ili „predavanje na sud“. Možemo reći da nema straha za mnoge od nas da ćemo doživjeti to Isusovo proroštvo.

Sve ovo ne bi nas trebalo tješiti kao nešto nama nemoguće za doživjeti. Ispravan je stav gledati na to kao poticaj na razmišljanje o našoj vjeri. Sastoji li se naša vjera samo u tome da se svecima molimo i da se divimo njihovoj žrtvi i životu? Nije li svatko od nas u nekom duhovnom zanosu barem jednom u životu poželio biti poput nekog sveca koji se potpuno predao Bogu? Je li Bog tako nepravedan da meni nije dao mogućnost da toliko vjerujem ili je to samo omogućio svecima kojima se divimo i pomalo i zavidimo?

Jedan moj stariji brat franjevac, svećenik i dugogodišnji pastoralac, pitao je jedne zaručnike koji su se kod njega željeli vjenčati: „Jeste li spremni umrijeti jedno za drugo?“ Oni su mu odgovorili: „Nismo spremni, došli smo se samo vjenčati!“. On im je odgovorio: „Sada odite kući i kada budete spremni umrijeti jedno za drugo, onda dođite i ja ću vas vjenčati.“

Nije li to isto kao i u našem odnosu s Bogom? Jesam li za Boga spreman umrijeti ili samo nešto izmoliti? Jesam li spreman sve učiniti za njega ili mu samo dati ono što Mu po mom mišljenju pripada?

Kada budemo spremni živjeti i vjerovati na taj način da bi učinili sve što zatraži od nas, onda nam i ove Isusove riječi neće biti neugodne niti grube. Tada ćemo živjeti uvjereni da nam „niti vlas s glave neće pasti“, tj. imat ćemo sigurnost Isusove prisutnosti u našem životu. A kada imamo to onda možemo reći, kao što ljudi često kažu, „nek bude šta bude“.

fra Tomislav Faletar