SVAKODNEVNO U 07:45 Vlč. Ivica Martić: "Vrijeme je učitelj koja nas poučava i pruža nam priliku"

ČITANJA:

Mudr 13,1-9;

Ps 19,2-5;

Lk 17,26-37

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Kao što bijaše u dane Noine, tako će biti i u dane Sina Čovječjega: jeli su, pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju. I dođe potop i sve uništi. Slično kao što bijaše u dane Lotove: jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili, gradili. A onog dana kad Lot iziđe iz Sodome zapljušti s neba oganj i sumpor i sve uništi. Tako će isto biti u dan kad se Sin Čovječji objavi.«

»U onaj dan tko bude na krovu, a stvari mu u kući, neka ne siđe da ih uzme. I tko bude u polju, neka se ne okreće natrag. Sjetite se žene Lotove! Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati.«

»Kažem vam, one će noći biti dvojica u jednoj postelji: jedan će se uzeti, drugi ostaviti. Dvije će mljeti zajedno: jedna će se uzeti, druga ostaviti.« Upitaše ga na to: »Gdje to, Gospodine?« A on im reče: »Gdje bude trupla, ondje će se okupljati i orlovi.«

Riječ Božju tumači vlč. Ivica Martić:

Mnoga razmišljanja o odlomku kojeg smo čuli u kršćanskoj tradiciji upućuju nas na konačni povratak Isusa Krista i konačni sud. Upućuju nas na onaj dan koji će zapravo donijeti kraj samom vremenu i pokrenuti vječno kraljevstvo. Međutim, ona također ukazuju na ono što Crkva naziva određenom presudom, koja se događa vlastitom smrću.

Uostalom, svi ćemo umrijeti. Pitanje je kako živimo? Isus se objavio, objavljuje se i u potpunosti će se objaviti. Kakvu razliku ima ta istina u načinu na koji živimo svakodnevni život i u načinu na koji koristimo vrijeme?

Stari su voljeli latinsku frazu Carpe Diem, što doslovno znači iskoristiti dan. Za nas koji živimo u Kristu Isusu ta fraza može poprimiti potpuno novo značenje. Uvijek putujemo prema Gospodnjem danu, kada će se on vratiti kao kralj. Taj dan bismo trebali iskoristiti kao polaznu točku za sve stvari u našem životu. Mi, zapravo sudjelujemo u njegovoj otkupiteljskoj misiji kada živimo svoj život kao da je njegov dan prekretnica i oznaka za sve ono što radimo.

Prije dvije tisuće godina drevni grčki pisac Seneka, napisao je: “Nije da imamo tako malo vremena, već smo toliko toga izgubili”.

Dok razmatramo vremenski okvir Božjeg plana za otkrivanje stvarnosti, iskupljenja čitavog kozmosa, Bog koji daje i upravlja vremenom, poziva nas da se ponovo posvetimo životu drugačijeg vremena. Živimo kao da vrijeme zaista nije važno. Mi smo pozvani da se damo za druge; da oponašamo onoga koji je sebe dao za čitav ljudski rod. Pozvani smo da se predamo kao i Isus. Ako tako živimo život, kad se onog posljednjeg dana suočimo s njim, bit će to susret u kojem nam ruke neće ostati prazne.

Za kršćanina vrijeme nije tiranin koji vlada nad nama. Umjesto toga, vrijeme je učitelj koja nas poučava i pruža nam priliku. Umjesto neprijatelja, to je prijatelj. Njegova uloga i doseg dio su otkupiteljskog Božjeg plana. U utjelovljenju je vječna Riječ postala tijelom; probijajući se u vremenu da ga preobrazi iznutra.

Sada nam se daje vrijeme kao dar. Vrijeme postaje polje izbora u kojem možemo rasti u svetosti i slobodi. Sudjelujemo u Božjem naumu da ponovno stvorimo čitav svemir u Isusu Kristu i kroz njega. Vrijeme je put kojim se odvija taj tajanstveni plan otkupljenja. Mi koji smo kršteni u Krista sudjelujemo u ovom planu živeći u Crkvi, sjemenu vječnog kraljevstva.

Kršćani vjeruju u linearnu vremensku traku u povijesti. Postoji početak i kraj, ispunjenje, što je ujedno i novi početak. Vrijeme negdje kreće. To vrijedi jednako za svjetsku povijest kao i za našu osobnu povijest. Krećemo prema Kristovu povratku.

Crkva je kao obitelj rođena iz ranjenog Isusova boka. Ta obitelj je dobila svoje poslanje onog trena kada je Duh Sveti sišao na nju. To poslanje se prenosi kroz naraštaje.

Crkvena liturgijska godina slijedi ritmički ciklus. Usmjerava nas prema počecima i krajevima i, istodobno, naglašava važnu istinu koja se može shvatiti samo vjerom, da je svaki kraj početak.

Tako je sa svakim danom, postoji Božanski plan. Svako jutro nas poziva da počnemo iznova. Svaka večer nas poziva na naše iskreno razmišljanje, na izražavanje zahvalnosti Gospodinu koji nam je dao život, pokajanje za ono što smo pogriješili, nove odluke za novi početak.

Naše vrijeme treba biti ispunjeno plodom koji ostaje u vrtu milosti koji se zove svakodnevno življenje.

Pitajmo se sada kako gledamo na smrt? Je li smrt katastrofa koju treba izbjeći? Ili, kako starimo, smrt postaje prijateljem, suputnikom koji nas upućuje na smisleniji život? Postaje li smrt kako veli sv. Franjo “sestrom” koju ćemo dočekati u pravo vrijeme? Vjerujemo li da je ona jednostavno promjena smještaja, prijelaz na novo rođenje u Gospodinu?

Sjećamo se sada dirljivog trenutka zabilježenog za nas u Evanđelju svetog Ivana gdje Isus, slomljen u smrti svog prijatelja Lazara, tješi svoju sestru Martu ovim riječima: “Svi koji žive i vjeruju u mene neće umrijeti nikada. Vjeruješ li u to?

Isus Krist je ukinuo smrt i donio nam vječni život uklanjanjem onoga što sveti Pavao naziva “žalcem”. Svojim je uskrsnućem oplijenio smrt i njenu moć nad nama. On je od nadgrobnog spomenika načinio odskočni kamen, put prema vječnom životu. Isus je pretvorio smrt, našeg “posljednjeg neprijatelja”, u našeg prijatelja i sestru. Pozvani smo započeti živjeti naše “sada” kao da je vječnost.

Vlč. Ivica Martić, župnik župe Uzvišenja sv. Križa u osječkoj Retfali. Foto: Vesna Ljubo