SVAKODNEVNO U 07:45 Don Marko Medo: "Bog je sposoban samo ljubiti"

ČITANJA:

Rim 14,7-12;

Ps 27,1.4.13-14;

Lk 15,1-10

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.«

»Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«

Riječ Božju tumači don Marko Medo:

Sam Bog nas uči da ljubimo: današnje evanđelje to dokazuje. Da, što više promatramo Božju dobrotu to više shvaćamo koliko smo zli.

Zašto je Isus ispripovjedio ove prispodobe? Kaže nam evanđelist Luka: „Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: ‘Ovaj prima grešnike i blaguje s njima’.“ (Lk 15, 1-2) Isus zatim ispripovjedi prispodobe o Božjoj dobroti.

Prva prispodoba predstavlja Boga kao pastira koji traži ovcu koja je izašla iz ovčinjaka, ovcu koja je svojevoljno pobjegla od svojih briga/zadaća. Ovo je izvanredna slika.

Kako se postaje preopterećen, obeshrabren, pesimist? Zar ne znamo da Bog reagira na naš grijeh udvostručujući svoju ljubav? Pavao VI. je govorio: „Čini se da grijeh i bijeg užižu/zapaljuju u Bogu plamen još jače ljubavi, još jaču želju da nas ponovno osvoji i učini dijelom svoga plana spasenja.“ Bog se predstavlja kao pastir koji nas traži: nama se to čini gotovo ponižavajućim. Potrebno je reći da je Božja stvarnost beskrajno ljepša nego što je možemo zamisliti.

Druga prispodoba predstavlja Boga u slici žene očajne jer je izgubila blago koje je skrivala u kući. Isus jasno govori da je čovjek Božje blago; da se Bog ne pomiruje lako s gubitkom čovjeka; da će Bog uvijek učiniti sve kako bi pronašao izgubljenu drahmu, tj. čovjeka. Kolikog li mira u ovim riječima! Koliku utjehu nam daruje Isus!

Treća prispodoba je vrhunac Evanđelja. Čini se gotovo kao da Isus otvara svoje srce i kaže: „Hoćete li konačno shvatiti? Hoćete li vjerovati da je Bog Ljubav, Strpljenje, Dobrota i Milosrđe bez granica?“ I započinje pripovijedanje: Čovjek neki imao dva sina. Jedan oduči pobjeći od kuće. Zatraži unaprijed dio baštine/nasljedstva koji mu je pripadao, učinivši tako gestu drskosti/nadutosti/obijesti i prijezira prema ocu. Gotovo kao da mu je rekao: „Ti mi nisi važan. Važan mi je tvoj novac. Daj mi ga!“ I otac se sagiba pred sinovom slobodom: ne suprotstavlja mu se jer ljubav se ne može nametati već samo nuditi/davati.

Očevo srce puca od muke/žalosti, ali prihvaća izazov/priliku/kušnju. Sjetimo se ovoga uvijek: Bog ne sprječava, nikada neće sprječavati/kočiti čovjekovu slobodu!

I sin bježi. Ovaj sin je čovjek: a čovjek je sposoban pobjeći od Boga. A ovaj otac je Bog: Bog ne može prisiljavati čovjeka jer ga ljubi kao što otac ljubi svojega sina. A sin se odlazi zabavljati, rasipati i profućkati očev trud/muku/znoj. Troši sve do kraja. To je ludost njegova postupka. To je misterij grijeha. No, novac je presušio, grijeh razočarao/obmanuo. Sin je izgubio prijatelje, izgubio je drskost i kuša/osjeća glad. Kada smo daleko od Boga osjećamo se loše, život bez Oca je gorak, a zemlja nepodnošljiva bez Neba.

Ovdje možemo dodati jednu misao: bol, kušnje, razočaranje imaju ulogu providnosti/providonosnu ulogu: sve je krhko i lomljivo ovdje dolje kako bi nas usmjerilo prema Bogu, kako bi nas podsjetilo da je samo Bog razmjeran praznini ljudskoga srca.

Sin doživljava bol, napor, poniženje, prezir: pase svinje! Za židovski mentalitet bilo je to najodvratnije/najprezrenije stanje.

No, evo novosti. Ovaj sin počinje shvaćati što je učinio, ponovno promišlja što je izgubio, prisjeća se svoje kuće, sjeća se odnosa, ponovno vidi jedno lice: Očevo lice! Odlučuje: „Vratit ću se. Ali ne mogu više ništa tražiti (razumije!). Molit ću da me prime kao svoga slugu (to je ono što zaslužuje!).“ I kreće na put.

Sada se događa nešto nevjerojatno, nečuveno, nezamislivo: događa se nešto što ne uspijevamo razumjeti, objasniti. Nadilazi nas. Otac čeka svoga sina: s terase istražuje/gleda na horizont u nadi da će ponovno vidjeti svoga sina. I konačno ga ugleda! Trči mu ususret. Zagrli ga/baci mu se oko vrata. Priprema slavlje. Kako? A grijeh? Uvreda? Sve je zaboravljeno! Bog je takav! Mi ga ne uspijevamo razumjeti: zbog toga nam je istinska dobrota često nerazumljiva. Boga se razumije samo kada se živi Njegova dobrota.

„Tko ne ljubi, ne upozna Boga, jer Bog je ljubav“ (1 Iv 4, 8): dakle, tko uistinu ljubi, doista poznaje Boga! Kada je bio na La Verni, svetoga Franju su više puta vidjeli kako plače pred Raspetim i jeca: „Ljubav nije ljubljena!“ Kad bi se barem i nama to dogodilo!

Generalni vikar Vojnog ordinarijata u RH don Marko Medo.