SVAKODNEVNO U 07:45 Don Marko Medo: "Svi smo pozvani: i oni koji ne čuju!"

ČITANJA:

Rim 12,5-16a;

Ps 131,1-3;

Lk 14,15-24

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isusu jedan od sustolnika: »Blago onome koji bude blagovao kruh u kraljevstvu Božjem!« A on mu reče: »Čovjek neki priredi veliku večeru i pozva mnoge. I posla slugu u vrijeme večere da rekne uzvanicima: ‘Dođite! Već je pripravljeno!’ A oni se odreda počeli ispričavati. Prvi mu reče: ‘Njivu sam kupio i valja mi poći pogledati je. Molim te, ispričaj me.’ Drugi reče: ‘Kupio sam pet jarmova volova pa idem okušati ih. Molim te, ispričaj me.’ Treći reče: ‘Oženio sam se i zato ne mogu doći.’«

»Sluga se vrati i javi to domaćinu. Tada domaćin, gnjevan, reče sluzi: ‘Iziđi brzo na trgove gradske i ulice pa dovedi ovamo prosjake, sakate, slijepe i hrome.’ I sluga reče: ‘Gospodaru, učinjeno je što si naredio i još ima mjesta.’ Reče gospodar sluzi: ‘Iziđi na putove i među ograde i prisili neka uđu da mi se napuni kuća.’ A kažem vam: nijedan od onih pozvanih neće okusiti moje večere.«

Riječ Božju tumači don Marko Medo:

„Čovjek neki priredi veliku večeru i pozva mnoge“

Današnje Evanđelje govori o pozivu, ali zapravo je čitava Biblija knjiga poziva. I drugačije nije moglo ni biti. Doista, Biblija je knjiga poziva, jer je ljudski život poziv. Kao što se rađamo od dva roditelja (htjeli mi to ili ne htjeli), tako se rađamo i s pozivom (htjeli ili ne htjeli: to je jednostavno tako!).

Odmah jedna primjedba: ali mnogi ne primjećuju da su pozvani, mnogi ne osjećaju da Bog ima plan za njih. To je doista tako, nažalost je tako. Ovo nam objašnjava zašto je svijet toliko složen i naočigled nepovezan: naime, Bog je prihvatio voditi povijest svijeta u dijalogu koji poštuje ljudsku slobodu. I možete zamisliti kolika iznenađenja doživljava čovjek, a ne Bog.

No ostaje činjenica: rađamo se već ljubljeni, od Boga traženi i željeni, štoviše, možemo reći: rađamo se upravo zato jer smo od Boga ljubljeni i traženi. Ali kako to znamo? Vjera nam daje obećanje da će nam otvoriti oči za tu utješnu istinu. Vjera mi daje osjećaj da sam ljubljen, tražen, iščekivan. Vjera mi daje da osjetim život kao uzvišenu, ali i strašnu odgovornost. Onaj tko ne vjeruje, sam je; tko vjeruje živi u toplom zagrljaju jednoga poziva. A tko vjeruje ima dužnost probuditi u drugima to isto iskustvo. Neka bude jasna jedna činjenica: vjera je svijest da imamo poziv.

Ali zar poziv nije rezerviran za svećenike i redovnike? Nažalost, tako misle mnoge osobe i mnogi kršćani. Ovo pogrešno shvaćanje objašnjava zašto je Crkva misionarska, ali je malo misionara, zašto je Crkva apostolska, a malo je apostola.

Naime, mnogim kršćanima vjera je samo navika, koja nikada nije bila očišćena krizom produbljivanja. Vjera kao navika je umorna, slijepa i ne dopušta da u prvom licu čujemo cjeloviti poziv Crkve, dakle da jednoglasno/suglasno treperimo/drhtimo s Božjim čežnjama i željama. Naprotiv, kako je različit svijet od „Crkve“ kada sam svjestan da sam i ja Crkva, da sam i ja misionar, da sam i ja apostol. Svi posebni pozivi trebaju se rađati u zajednici koja se osjeća od Boga pozvanom. Danas, kao i uvijek, kriza nije u pozivu, već u odgovoru. Nismo uvijek spremni odgovoriti na Božji poziv. Često su naši prioriteti negdje drugdje, kao što ističe današnje Evanđelje.

Ovdje primjećujemo jednu stalnu biblijsku temu: Bog traži suradnike, Bog želi sudjelovanje. Je li ovaj odgovor jednostavan? Biblija nam to nikada ne kaže: kaže da je odgovor lijep, ali nikada ne kaže da je odgovor lagan. Štoviše, upravo je u Bibliji zabilježena unutarnja borba koju žive toliki pozvani: Jakov je prozvan „čovjekom koji se bori protiv Boga“; Mojsije je na sve moguće načine pokušavao pobjeći od poziva; Jeremija se gotovo preklinjući obraća Bogu kako bi mu rekao: „Gospodine, premlad sam! Pošalji nekog drugog.“

Kako je moguće odlučiti se/opredijeliti se za „da“? Koja jamstva daje Bog onom koga poziva?

Nema ugodnih naputaka/recepata i rješenja za problem poziva: postanimo više kršćani, onda ćemo lakše čuti Isusov glas i odgovoriti.

„Bog je mrtav, ali čovjek nije postao ateist. Ova šutnja transcendentnoga, povezana s trajnom potrebom suvremenog čovjeka za religioznošću, evo velike zagonetke danas i sutra. Bog šuti i sve u meni zahtjeva/iziskuje Boga!“ (J. P. SARTRE)

Generalni vikar Vojnog ordinarijata u RH don Marko Medo.