SVAKODNEVNO U 07:45 Don Marko Medo: "Oholost ne uzvisuje nikoga"

ČITANJA:

od dana: Rim 11,29-36;

Ps 69,30-31.33-34.36-37;

Lk 14,12-14

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus prvaku farizejskom koji ga pozva: »Kada priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.«

Riječ Božju tumači don Marko Medo:

Isus je ušao u kuću jednog farizeja na ručak: Bog nikoga ne odbacuje. Bog razgovara sa svima. Bog se ne zatvara ni pred kojim grijehom. On zna da se iz svake situacije može uskrsnuti! Međutim, na ručku se događa predstava taštine, oholosti i veličina: svi žele prva mjesta.

Smijemo se zato što je ta predstava slika života, našeg života također: koliki karijeristi, kolike borbe za prva mjesta, koliki ratovi i svađe zbog oholosti! Posve ponizne riječi i nezainteresirane riječi: ali probaj zakoračiti, probaj malo povrijediti ponos i vidjet ćeš tolika iznenađenja!

„Ništa nije toliko rašireno kao oholost.“ (Lanza del Vasto)

„Oholost se ponekad nalazi i u dobrim djelima… i što smo bolji, to je veća kušnja oholosti.“ (G. De Luca)

Isus tada spremno dovodi u pitanje taj stav, za naše dobro. Čemu služi prvo mjesto na zemlji? Kolike oholosti su završile u ništavilu! Velika carstva su propala. Božanstveni carevi danas su zaboravljeni. Slavni kraljevi i kraljice o kojima nitko više ne priča.

Što je dakle važno? To nam želi pokazati Isus. I njegov odgovor je jasan: Važno je tražiti prvo mjesto pred Bogom. Ali kako? Paradoksalno, prvo mjesto pred Bogom je upravo suprotnost od ljudskog ponašanja. Najveći pred Bogom je zapravo onaj koji se učini malenim. Ako to možemo shvatiti!

Sjećam se dojma koji sam dobio kada sam prvi puta posjetio Lourdes. Kada se Djevica ukazala Bernardici Soubirous, 11. veljače 1858., ona je živjela sa svojom obitelji u napuštenoj ćeliji starog zatvora: prava tamnica. Bernardica je zaista bila posljednja u Lourdesu i… odabrana od Neba.

To je Božja logika. Jednog dana Isus će reći apostolima koji su živo raspravljali tko je najveći: „Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj.“ (Lk 22, 25-26)

Ali što znači biti posljednji, biti malen?

Sigurno ne znači zakopati vlastite talente. Ne znači pokazivati tužno lice. Ne znači bježati od odgovornosti. Posve suprotno. Biti ponizan znači osloboditi se brige o poštovanju koje nam pokazuju ljudi i biti mirne savjesti da svatko od nas vrijedi onoliko, koliko vrijedi pred Bogom. Nikakva titula ni ljudsko poštovanje ne može dodati ništa, kao što nikakav prezir ni ogovaranje ne mogu oduzeti ništa. Ponizan čovjek je dakle miran jer je slobodan.

„Ako ne staviš pod noge svoje vlastito ja, nikad nećeš biti slobodan čovjek“ volio je ponavljati papa Ivan.

„Primio sam dva jednako snažna pisma: u jednom piše da sam veliki svetac, a u drugom da sam licemjer. Prvo mi ne dodaje ništa, a drugo mi ništa ne oduzima: pred Bogom smo ono što jesmo i ništa više.“ (Župnik Arški)

Poniziti se znači staviti služenje prije svega: velik je onaj koji služi, koji daje, koji se troši, koji ulazi u misterij ljubavi. Ponizan je neumoran poslužitelj bližnjih: ponizan osjeća da je sve Božji dar i žuri mu se sve dati drugima zato što ono što se ne daje to se gubi.

Kristov primjer je pravilo i zakon poniznosti. Poniziti se znači služiti i davati bez očekivanja.

„Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.“ (Lk 14, 12-14)

Kada se pobijedi oholost, otvoren je put za susret s Bogom i susret s bližnjim. Oholica je sam, dok je ponizan čovjek prijatelj Bogu i brat ljudima.

Generalni vikar Vojnog ordinarijata u RH don Marko Medo.