SVAKODNEVNO U 07:45 Fra Serđo Ćavar: "Dušni dan - izraz kršćanske nade i vjere u zagrobni život"

ČITANJA:

iz Reda sprovoda: Job 19,1.23-27a;

Ps 27,1.4-5.7.8b.9a.13-14;

Rim 5,5-11; Iv 6,37-40

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.«

Riječ Božju tumači fra Serđo Ćavar:

Smrt je vjerna pratilja ljudskog života. Život je odmjeren vremenom u kojem se čovjek mijenja i stari. Smrt se ne tiče samo osoba na zalazu života već svakog čovjeka. Svaki trenutak života ujedno je i mogući trenutak smrti. Čovjek ide ususret smrti čim se rodi. Ljudska povijest traženja i umovanja različito je odgovarala na to pitanje. Kao što veli naš pisac Mak Dizdar: „Zemlja je smrtnim sjemenom posijana. Ali smrt nije kraj. Jer smrti zapravo nema i nema kraja. Smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda.

Kao i drugi ljudi, i kršćani postavljaju pitanja o smrti i umiranju. Biblija kaže da je prvom čovjeku, po naravi smrtnom, Bog dao nadnaravni dar besmrtnosti. Čovjekovim prijestupom grijeh je ušao u svijet, a po grijehu smrt. Za Bibliju je smrt iznad svega znak odijeljenosti od Boga, gubitak njegove milosne naklonosti. Grešni čovjek je predan smrti iz koje se sam ne može izbaviti. Prema kršćanskom vjerovanju, svaki će čovjek u času smrti stati pred lice Božje. Kažem nam Katekizam: „Smrt je svršetak čovjekova zemaljskog hodočašća, svršetak vremena milosti i milosrđa koje mu Gospodin pruža da ostvari svoj ovozemni život prema Božjem nacrtu i da odredi svoju konačnu sudbinu.“

Zagonetka ljudskog položaja dostiže svoj vrhunac pred licem smrti. Ne muči čovjeka samo bol i sve veći rasap tijela nego ga također, dapače još više, muči strah od ugasnuća zavazda. I po prirodnom nagonu svog srca ispravno sudi kad s jezom odbija posvemašnje razorenje i nepovratno skončanje svoje osobe. Klica vječnosti što je u sebi nosi, nesvediva na samu materiju, buni se protiv smrti. Svi pokušaji tehnike, ma kako bili korisni, ne mogu smiriti tjeskobu čovjeka; naime produženje biološkog trajanja ne može utažiti želje za daljnjim životom, koja je neodoljivo ukorijenjena u njegovu srcu.

Tako je Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz kršćanske nade i vjere u zagrobni život što liturgija ističe riječima: »Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.« Mi za duše svojih dragih pokojnika molimo duboko vjerujući da će oni, kada dođu u kraljevstvo Božje, biti naši zagovornici. Vjerujemo da će oni moliti za nas da ne promašimo svoj konačni životni cilj, da i mi uđemo u kraljevstvo Božje i tako budemo pribrojeni općinstvu svetih.

fra Serđo Ćavar