Prepoznajemo li Isusa u licima potrebitih?

ČITANJA:

Ezr 9,5-9;

Otpj. pj.: Tob 13,2.4.6-8;

Lk 9,1-6

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Sazva Isus dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti. I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike. I reče im: »Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine! U koju god kuću uđete, ondje ostanite pa odande dalje pođite. Gdje vas ne prime, iziđite iz toga grada i stresite prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih.

Oni krenuše: obilazili su po selima, navješćivali evanđelje i liječili posvuda.

Drage sestre i braćo!

Čuli smo da Isus šalje svoje učenike kojima je dao poslanje da djeluju. Oni su sada svjedoci njegovog djelovanja. Oni sada idu i naviještaju. Hode i liječe. Oni naviještaju Kraljevstvo Božje. Njega. Poslanog. On im daje snagu svoga Duha. Znači, ništa ne nositi od ovoga svijeta. Vlast nad demonima (onim stvarnostima koje ukazuju kao strašna bića ispod čega čovjek ne smije pasti i ići). Bolestima koje ovladavaju ljudima i ne daju puninu radosti. Ukazujući tako da onaj koji se osiromaši zapravo se obogati Isusovim duhom i snagom koja liječi. Poslanik se treba pouzdati u to da će kuće i srca sam Bog otvarati. Zahtjev da se osiromašimo znači obećanje ispunjenja Isusovog Duha i snage koja pridiže, jača, grije, svijetli. Jedino što trebaju jest ‘Riječ tijelom postala’. Štap na koji se naslanjaju jest ‘Riječ tijelom postala’. Tunika koju odijevaju (kao svećenik na misi) jest ‘Riječ tijelom postala’. Postelja u kojoj se odmaraju jest ‘Riječ tijelom postala’. On im daje krila orlova da hode i ne more se (Iz 40, 31). Radikalno oslanjanje na ‘Riječ tijelom postala’ naše je poslanje. Naša snaga. Snaga našega siromaštva kada se potpuno preda Riječi postaje snaga i hrana siromašnima kojima smo poslani. Oni nemaju ništa osim pouzdanja u Gospodina. Oni to razumiju. Razumiju da je Bog sebe osiromašio – opustošio – postao čovjek, Riječ vječna postala Tijelom, na križu se osiromašio. Ništa ga nije moglo zaustaviti na putu ljubavi. Bog je svoje bogatstvo sakrio da bude dostupan. Oni koji su prepoznali to bogatstvo odrekli su se svojega bogatstva koje misle da imaju da bi mogli nositi skriveno Božje bogatstvo. Prepoznajemo li sebe i svoje poslanje na koje smo pozvani svaki dan!? Sada! Danas! Svaki dan!

Ova priča nam slično to potvrđuje: U dalekoj zemlji na istoku, veli jedna priča, kralj je htio vidjeti kakvi su mu podanici, pa je skinuo kraljevsko odijelo i obukao prosjačko. Pošao je u jednu pokrajinu vidjeti kako će se ljudi prema njemu ophoditi. I doživio je svašta. Jedni su ga već na samom pragu tjerali iz kuće dajući mu osušenu koricu kruha i nazivali ga “skitnicom i neradnikom”. Drugi su već izdaleka vikali, psovali i gađali ga okrajcima trulog voća ili povrća. A treći su puštali pse neka ga poplaše i otjeraju iz sela. Na kraju sela on je ušao u jednu kuću dvoje staraca koji su ga primili i pogostili onim što su imali: šalicom mlijeka i kriškom kruha. Na kraju dana prosjak se vratio u svoje kraljevske odaje. Slijedećih dana, nastavlja priča, poslao je pozivnicu svojim podanicima i pozvao ih neka dođu na kraljevsku gozbu. Ljudi su se osjetili počašćenima što ih kralj zove, pa su obukli najljepša odijela i krenuli prema kraljevskom dvorcu.

Svakoga je za stolom čekalo ispisano njegovo ime. I kad je odsvirala svečana himna, počele su sluge donositi hranu i dvoriti goste. Svi su međutim bili iznenađeni jer to nije nalikovalo na kraljevsku gozbu, već na sirotinjski ručak. Sluge su, naime, servirali stari pljesnivi kruh, krumpirove otpatke, trulo voće i povrće. Jedino ispred dvoje staraca, koji su neki dan pogostili onog prerušenog siromaha, bio je serviran obilat kraljevski ručak. Kad se, međutim, u dvorani pojavio onaj prosjak, okupljeni su bili u čudu. No, iznenađenje je nastalo kad je odložio sirotinjsko odijelo i obukao kraljevsko. Uzvanici su tada sve shvatili i ostali bez daha, te pognute glave slušali samo jednu rečenicu: Za ručak ste dobili upravo ono što ste mi ponudili neki dan u svojim domovima.

U priči ovog kralja s istoka prepoznajemo li Isusa kralja koji se šeće neprimjetno među nama u licima najpotrebnijih?

vlč. Zoran Grgić