Otkrivamo li u Isusu model vlastitog života?

ČITANJA:

Kol 2,6-15;

Ps 145,1-2.8-11;

Lk 6,12-19

Tekst evanđelja:

U one dane iziđe Isus na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu. Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima: Šimuna, koga prozva Petrom, i Andriju, brata njegova, i Jakova, i Ivana, i Filipa, i Bartolomeja, i Mateja, i Tomu, i Jakova Alfejeva, i Šimuna zvanog Revnitelj, i Judu Jakovljeva, i Judu Iškariotskoga, koji posta izdajica.

Isus siđe s njima i zaustavi se na ravnu. I silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. I ozdravljali su oni koje su mučili nečisti dusi. Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.

Dragi slušatelji, hvaljen Isus i Marija!

Današnji nas evanđeoski ulomak vodi u ponešto drugačije ozračje, nego li prethodnih dana. Isus nam objavljuje da dolazi među ljude, kako bi navijestio spasenje koje im Bog donosi. On to čini kao onaj koji ima vlast i moć ozdravljati bolesnike. On je u svom djelovanju marljiv i prepun dobrote, jer “silno je mnoštvo naroda nagrnulo da ga sluša i da ozdravi od svojih bolesti.”

Dobro je u Isusu uvijek otkrivati model svojega vlastitog života. To znači da bismo svaki put kad uzmemo knjigu Evanđelja u ruke trebali pokušati u dotični događaj, susret ili pouku smjestiti sebe. Otkriti svoje mjesto u životu s Bogom. Danas imamo puno toga za naučiti. Ovaj je ulomak prepun dinamike. Isus ne sjedi i ne stoji na jednom mjestu, on se neprestano miče, nekamo hodi i nešto čini.

Najprije uziđe na goru da se pomoli. Prije početka svojih pouka i odluka, prije poziva svojih učenika Isus se povlači u samoću i ondje cijelu noć moli, razgovara sa svojim Ocem. Koje mjesto u mojem životu zauzima molitva? Znadem li naći koji trenutak tišine i samoće, susresti Boga, s njime se posavjetovati i zamoliti njegova Duha i blagoslova? Ili možda mislim da se veza između mene i Boga podrazumijeva, pa mi zapravo takvi trenutci i nisu potrebni?

Tako pripravljen, Isus silazi među ljude i “zaustavlja se na ravnu”. Na ravnu žive ljudi, mnoštvo njih s njihovim mukama, nevoljama, teškoćama. Oni koji su gladni i žedni Božje ljubavi i blizine, koji čeznu za vječnim spasenjem.

I mi vjernici ovog trenutka povijesti živimo na ravnu, tu smo jedni s drugima. Pozvani smo svjedočiti Krista drugima, pokazati im svoju vlastitu nadu. Pozvani smo biti blizu i ljubiti. Nikad nije bilo lako biti kršćanin, pa tako ni danas. Svijet je protiv nas i onoga što živimo, svjedočimo, propovijedamo… Puno nam se puta čini da nas je i Bog napustio i da ga nema nigdje na vidiku. Ipak on je tu, on je blizu, sasvim blizu, kao i onoga dana kad se zaustavio na ravnu. Kako ga vidjeti, kako ga prepoznati i kako znati da je to baš On?

Jednostavno, svaki naš dan mora biti dinamičan, kao i Njegov dan. Moramo se uspinjati na goru, puniti srce njegovom blizinom, a onda sići, živjeti i djelovati na ravnu. Ravnica može biti dosadna, monotona, naporna, a ipak ona je nepregledna, može biti i lijepa, ispunjena svim mogućim bojama i ljepotama, hladovitim šumama, zlatnim poljima i pitomim selima, zdravim, pobožnim i svetim ljudima, ali samo ako u nju donosimo Boga koji prebiva na visinama. To je zadaća i poslanje Isusovih učenika, svih nas, a osobito onih koji i ovoga ljeta proslaviše svoje mlade mise ili negdje iza samostanskih zidina položiše svoje redovničke zavjete, kao i onih koji će se ove jeseni, na poziv Božji tek odazvati.