Koja je svrha svetkovanja Dana Gospodnjeg?

ČITANJA:

od dana: Kol 1,21-23;

Ps 54,3-4.6.8;

Lk 6,1-5

Tekst evanđelja:

Jedne subote prolazio je Isus kroz usjeve. Učenici su njegovi trgali klasje, trli ga rukama i jeli. A neki farizeji rekoše: »Zašto činite što subotom nije dopušteno?« Odgovori im Isus: »Zar niste čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji, uze, pojede i svojim pratiocima dade prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko, nego samo svećenici?« I govoraše im: »Sin Čovječji gospodar je subote!«

Šabat, što na hebrejskom znači počinak, a u hrvatskom jeziku postao je subota, spominje se već na samom početku Svetog Pisma, kad Knjiga Postanka kaže, da je Bog počinuo od svojih djela i blagoslovio sedmi dan kao dan počinka. A da taj počinak obvezuje vjernika vidimo već u Knjizi Izlaska, gdje se Izraelcima zabranjuje skupljati manu na dan subotnji, koji Bog posvećuje dodatnim znakom, dajući da uoči subote nakupe dvostruku količinu čudesnoga kruha.

Nedugo nakon toga Deset zapovijedi propisuju subotu kao obvezu. Spomeni se da svetkuješ Dan Gospodnji. Ta četvrta zapovijed Dekaloga bit će tijekom cijelog Starog Zavjeta bitna oznaka izabranog naroda, pa se njezino značenje raščlanjuje na svim područjima svakodnevnog života. Briga oko svetosti šabata je nametala bezbrojne obredne propise, čije nepoštivanje je moglo rezultirati smrtnom kaznom. Posebno se inzistiralo na apsolutnom počinku i izbjegavanju svih poslova, stalnih i slučajnih, pa vidimo kako u današnjem Evanđelju farizeji, gorljivi pobornici Mojsijeva zakona, predbacuju Isusu što su njegovi učenici na dan subotnji potrgali nekoliko klasova nepožnjevena žita i satrli ih rukama, što je prema farizejskom tumačenju bilo oskvrnuće subotnog počinka.

Isus osuđuje farizejsko čistunstvo izjavljući dvije stvari: da nije čovjek stvoren zbog subote nego subota zbog čovjeka, te da je on gospodar subote.

Ostavimo po strani ovu zgodu, kako bismo imali vremena reći koju o našem svetkovanju Dana Gospodnjeg, koji za nas nije subota već nedjelja. Nema potrebe ulaziti u duga tumačenja, dovoljno je imati u vidu, da su kršćani od samog početka slavili ne sedmi već prvi dan tjedna, jer je to dan Isusova uskrsnuća. Starozavjetna subota je značila završetak stvaranja, novozavjetna nedjelja označuje novo stvorenje. Nedjelju, a ne subotu, slave svi kršćani, osim jedne ili dviju sekti, koje su nastale u Sjevernoj Americi prije stotinjak godina i koji, nažalost i među nama, šire učenje da se moramo vratiti k starozavjetnoj suboti. Kako kaže sveti Pavao, veo prekriva njihovo lice dok čitaju Stari zavjet, pa ne shvaćaju da je taj zavjet u Kristu prestao.

Drugo je pitanje, čemu uopće svetkovanje Dana Gospodnjeg, to jest nedjelje kao novozavjetnog šabata? Koja je svrha nedjelje? I o tome bi se moglo i trebalo puno govoriti, ali recimo samo ono najbitnije. Stvarima ovoga svijeta posvećujemo šest dana, sedmi dan puštamo svjetske stvari na miru kako bismo ga posvetili svom odnosu s Bogom. Kao što su to činili apostoli i prvi kršćani, tako i Crkva poziva sve vjernike na slavljenje Euharistije. Ne oponašamo starozavjetni ritualizam zabranjujući svaku aktivnost, već one poslove bez kojih se može. To je veliki izazov našeg vremena, koji sve mjeri zaradom. Zar nismo svjedoci sukoba oko toga trebaju li trgovine raditi nedjeljom? Zar smo zaboravili vrijeme kad su se nedjeljom organizirale izvanškolske aktivnosti kako bi se djecu udaljilo od crkve i nedjeljne Mise?

Nije nedjelja samo zbog vjerskih potreba. Kroz stoljeća svetost nedjeljnog počinka je bila jedina mogućnost radniku i težaku da se odmori, jer nije bilo osamsatnog rada ni godišnjih odmora, ali ta društveno obiteljska narav nedjelje vrijedi i danas, možda i više nego prije. U naše vrijeme obitelj je razdijeljena i zauzeta, supruzi, roditelji, djeca, braća i sestre i rođaci nemaju vremena za zajedništvo, pa im je nedjelja takoreći jedini spas protiv otuđenosti. Kad govorimo o obiteljskom posvećenju nedjelje, shvaćamo svu dubinu Isusove riječi, da nije čovjek zbog nedjelje već nedjelja zbog čovjeka.