Bog svakome daje prigodu spasenjskog obraćenja

ČITANJA:

Kol 1,9-14;

Ps 98,2-6;

Lk 5,1-11

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i baci mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.

Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.

Što se to dogodilo Petru? Što ga je toliko potreslo da mu se život stubokom promijenio? Sigurno ga se dojmilo silno mnoštvo što se zgrnulo na obali da čuje i vidi Isusa, bio je zapanjen Isusovim likom i propovijedanjem, ali to je tek bio uvod. Glavna drama se odigrala kad je usprkos svom ribarskom iskustvu i uvjerenju jedva izvukao mrežu punu riba. „Svu noć nismo ništa ulovili, ali na tvoju riječ bacit ću mrežu.“ Prvi bi zaključak bio, da je vidjevši čudo prepoznao Isusa, što je točno, ali je samo dio onoga što se zbivalo u njegovoj duši. Petar je u svjetlu čuda vidio ne samo Isusa nego i sebe, a ono što je vidio, nije ga usrećilo, pa je stoga pao na koljena s molbom: „Odlazi od mene, Gospodine, jer sam grešan čovjek.“ Hodimo u sumaglici, pa i u potpunoj tami, uvjereni kako je sve u najboljem redu, da smo ‘O.K.’ kako bi to naši pomodari rekli. A onda nas iznenada obasja svjetlo milosti u kojoj vidimo sebe kao u zrcalu i čisto se uplašimo onoga što ugledamo. Nekima se to dogodi na zamjetljiv pa i na nadnaravni način. Sjetimo se samo Pavlova puta u Damask i svjetlosti što ga je srušila s konja. Ne mora to biti nikakvo mistično viđenje, ništa dramatično kao Petrov ribolov ili Pavlov pad s konja. Svatko od nas doživi taj bljesak nutarnjeg rasvjetljenja, jer Bog ne samo što hoće da se svi spase već svakome i daje prigodu spasenjskog obraćenja. Pada mi na pamet ispovijest ruske obraćenice Tatjane Goričeve, koja svjedoči kako ju je milost zapljusnula dok je recitirala, naglašavam recitirala a ne molila Očenaš vježbajući jogu. Katkad je to trenutno nadahnuće, slučajni pohod crkvi, ili propovjednikova riječ pred kojom smo se začuđeno zaustavili i koja nam je otvorila oči.

Svima se kad-tad daje prigoda, da se vide onakvima kakvi jesu, ali svi ne odgovaraju jednako. Mnogi jednostavno zatvore oči i začepe uši, kako se ne bi obratili, kao da viču: „Utrnite to svjetlo, ostavite me u mraku!“ Tako se propušta trenutak milosti, kako i Gospodin reče o Kafarnaumu: „Jao tebi, nisi spoznao čas pohođenja svojega.“

A neki zastanu i pogledaju u same sebe, te shvate svu pustoš vlastitih grijeha i padnu u očaj. Sotonska oholost koja ih je gurala u grijeh, ne daju im da se ponize. Tako je i Juda, kad je shvatio strahotu svoje izdaje, umjesto da se pokaje i zamoli za oprost, uzeo uže i objesio se. Milost, dakle, zahtijeva čin poniznosti, tako kako je postupio Petar, bacivši se na koljena priznajući se grešnikom.

U naše vrijeme, a tako je valjda bilo i prije, ima sva sila nazovi obraćenja, gdje se grešnik ne optužuje za vlastite grijehe, nego za svoje postupke okrivljuje druge, naročito Crkvu. I inače je u današnjem svijetu običaj kriviti druge, tako da se za drogeraše, pijance i kriminalce okrivljuje svakoga osim njih samih. Ja tu ne vidim obraćenja ni spasenja. Treba slijediti Petrov primjer, koji nije optuživao ni svoju obitelj, ni svoje drugove, ni starozavjetne svećenike, nego je ponizno priznao da je grešnik. Pokajanje i oproštenje mijenjaju obraćenika. Kao što Petar ostavlja sve i slijedi Isusa, tako i svaki pravi obraćenik ostavlja prijašnji način života i slijedi Isusa dajući drugima primjer, postajući poput Petra apostol i svjedok primljene milosti.