Vjerovati u Boga znači ljubiti ga i vršiti njegove zapovijedi

ČITANJA:

Kol 1,1-8;

Ps 52,10-11;

Lk 4,38-44

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Usta Isus iz sinagoge i uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im. O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: »Ti si Sin Božji!« On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist. Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto. I mnoštvo ga tražilo. Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih. A on im reče: »I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan.« I naučavaše po sinagogama judejskim.

U naše raskršćanjeno vrijeme postoji morbidna želja za nadnaravnim, što je samo po sebi razumljivo, jer ljudska duša čezne za nadzemaljskim, ali kako se suvremeni svijet udaljio od Boga, nadnaravno se traži na pogrešnim mjestima. Praznovjerja i okultizma ima posvuda, ali s vremena na vrijeme nastane pomama za slučajevima opsjednuća, i to svakako u njihovu najjezovitijem holivudskom izdanju, gdje se nastoji stvoriti što stravičniji dojam na psihu gledalaca. Cilj je svakako zarada, a ne istina o Zlome. I dok se naivni ježe pred šokantnim scenama na filmskom platnu, javno mnijenje odbacuje i samu pomisao da Sotona postoji. Usuđujem se reći, da i mnogi svećenici u svojim propovijedima zaobilaze ovu temu, koja se i njima pričinja dijelom pučkoga folklora. Tko će u ovo vrijeme govoriti o Sotoni? To su stvari za Srednji vijek, ili u najmanju ruku, to je samo način govora Svetog Pisma.

Ali što god mudraci i mudrijaši o tome tvrdili, Sotona postoji, jer to nam govori sveto Evanđelje. Čuli smo kako je Isus izliječio opsjednutoga. Dakle, ne samo da je Sotona stvaran nego je i opsjednuće stvarno. Kako i zašto, nije cilj ovoga razmatranja, jer imam na umu dvije stvari, o kojima vrijedi govoriti. Prva je – ima li i danas opsjednuća ili se samo događalo u Isusovo vrijeme? Svakako da ih ima, ali im treba pristupati vrlo oprezno, kako to Crkva i radi. Treba najprije pristupiti s medicinskog stanovišta, kako bi se razlučili zdravstveni, prvenstveno psihološki simptomi od mogućih znakova nadprirodnih pojava. O tome Crkva ima veliko iskustvo i postupa veoma razborito, o čemu ovdje nema potrebe razlagati.

Meni osobno je zagonetnija druga vrsta Sotonina djelovanja u današnjem svijetu. Ima toliko uglađenih, obrazovanih i uglednih osoba, iza čijih finih fasada djeluje đavolska sila, što se vidi po njihovoj netoleranciji prema vjeri i vjernicima, njihovu nijekanju kršćanskog morala i upornom nastojanju da se Bog ukloni iz javnog života. Kad vidite na televiziji kojekakve aktiviste ili slušate nastupe pojedinih protukršćanskih ideologa i političara koji fanatično nameću protukršćanska načela, što drugo možete reći nego da bi ih, što bi se u Bosni reklo, trebalo odvesti k svetom Ivi u Podmilačje da koji egzorcist pokuša iz njih istjerati zloduha… Vrag se ne pokazuje s rogovina i repom, ne zaudara na sumpor. Kad bi tako bilo, lako bi ga bilo prepoznati. Vrag danas, kako netko reče, oblači Pradu i rabi najfiniju kolonjsku vodu, zato je i opasniji. Netko je mudro rekao da je Sotona najzadovoljniji kad ljudi ne vjeruju da ga ima.

Ali vratimo se današnjem Evanđelju. Zli duh viče: „Znam, tko si, ti si Svetac Božji!“. Oko Isusa je bilo puno svijeta, svi su nastojali dokučiti, tko je i što je on. I sami apostoli su trebali proći dugu školu dok nisu konačno uzvjerovali, a evo zloduh nema nikakve sumnje, on zna tko je Isus i on ga javno proglašava Svecem Božjim, no Isus mu zabranjuje govoriti. „Umukni i izađi iz njega!“ Isusu ne treba Sotonino svjedočenje, ne želi da neprijatelj navješćuje njegovo ime. Sotona vjeruje, ali ne ljubi, zato Isus odbacuje njegovo svjedočenje. Ne krije li se u tome velika opomena? Velika je napast da ustima ispovijedamo Isusa, a da ga u isto vrijeme niječemo svojim djelima. Kako često se čuje opravdanje: Ja ne idem u crkvu, ja ne držim do ispovijedi, ja ne priznajem ovu ili onu zapovijed, ali ja vjerujem u Boga.“ Takvima Isus po današnjem Evanđelju govori: „Umukni! Ne izgovaraj moje ime, jer vjerovati u me znači ljubiti me i vršiti moje zapovijedi.“