Ljubav – put kojim se ide k Bogu

ČITANJA:

od dana: 1Sol 2,1-8;

Ps 139,1-6;

Mt 23,23-26

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus: »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost. Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati. Slijepe vođe! Cijedite komarca, a gutate devu!« »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe. Farizeju slijepi! Očisti najprije nutrinu čaše da joj i vanjština bude čista.«

Vjera je u svojim vertikalnim i horizontalnim dimenzijama pitanje srca. Kada nije tako ona postaje jedna sporedna stvar i ide iznad glava ljudi pritišće čovjeka i čini ga robom. Zakon, sredstvo otkrivanja volje Božje i smjernica za ljudski hod, bez duha i srca postaje jedan monstrum koji traži puno više od onoga što je neophodno, da bi tako otklonio opasnost da nas proguta, uništi… Farizejsko tumačenje zakona se upravo pretvorilo u taj monstrum s takvim nakaradnim prohtjevima.

Zato su pridavali zakonu traženje obveze da se mora davati od bilja koje je čovjek uzgajao ili kupovao; zatim, životinje i druge namete kao oni koji uče čovjeka Božjim putevima. Tražili su da se zakon vrši u njegovim najminimalnijim stvarima, a zaboravljali su na važnije stvari zakona: pravednost, milosrđe i vjernost. U svojoj zasljepljenosti nisu shvatili da je u Zakonu najvažnija ljubav prema Bogu i bližnjemu iako ih je to Isus trajno učio. Iz te dvije zapovijedi ljubavi proizlaze sva sredstva koja reguliraju naš odnos s Bogom. Zato ih Isus kritizira i upućuje im riječi: „Jao vama…!“ U današnjem Evanđelju imamo ih dva.

Isus je htio da pismoznanci i farizeji shvate da svi zakoni nemaju istu težinu. Htio je pojednostaviti put kojim se ide k Bogu, a to je put ljubavi prema Bogu i prema čovjeku – bližnjemu. Isus je klasificirao tri konkretna stava u stavljanju u djelu ljubavi prema Bogu i bližnjemu, a to su: pravednost, milosrđe i vjernost.

Pravednost, koja odlazi od Boga k čovjeku i njegovim činima, jedina je ispravna tumačiti ljudske čine i o njima suditi. Na horizontalnom planu Isus poziva na pravdu obzirom na siromašne i nezaštićene….

Milosrđe, koje izražava ljudski odnos prema bližnjemu, koji je u skladu s Božjim odnosom prema čovjeku. Milosrđe koje se prigiba pomoći potrebnima… Danas je sramota biti milosrdan. Izbacili smo ga posebno iz krugova u kojima ono ima za posljedicu pomoć drugima.

Vjernost je najjači Božji atribut u Starom zavjetu koji izražava trajno nepromjenjivo ponašanje prema čovjeku bez obzira kako se čovjek ponašao i mijenjao svoj odnos prema Bogu. Ali, čovjek se treba ugledati na Božju vjernost, i tako se i on ponašati. Ako čovjek zauzme drugačiji stav, tj. da tumači zakon u njegovoj rigidnosti, ako su mu važni neki izvanjski elementi zakona, a ne ono što je glavno tj. iznutra, onda mu se može pripisati da cijedi komarca, a guta devu.

Pogledajmo na što smo sveli naše kršćanstvo. Uvriježilo se da moramo primiti sakramente. Namjerno kažem ‘moramo’, iako Bog ne poznaje glagol morati, nego samo htjeti. Ako hoćeš? Molim Te možeš li ti meni odgovoriti: Zašto ti primaš sakramente? Zašto ti je stalo da ih primiš? Zar nije danas nažalost u većini slučajeva radi izvanjskih nekih profaniziranih znakova. Običaj: jer su to moji roditelji primili, jer svi u razredu to primaju, želja za dobrim darom koja danas prelazi sve granice ukusnoga, a da i ne govorim uvredljivoga onih koji to ne mogu sebi priuštiti… , biti taj dan u centru, posebno se to odnosi na krizmanike, s druge strane roditelji: ja sam primio-la, pa neka on ili ona…, to je kod nas običaj… , neka drugi vide da ja to mogu dobro organizirati i skupo platiti…, da ne nabrajam sve te drangulije, koje nemaju baš ništa s Bogom i vjerom, a niti putem prema Božjem kraljevstvu…

Pogledajmo kako se Isus ponaša. Za razliku od pismoznanaca i farizeja (a i nas danas) Isus daje smisao zakonu, lišava Zakon sramote na koju su ga prikovali ove dvije skupine ljudi. On daje srce Zakonu jer zna da, samo ako čovjek iskusi ljubav, može djelovati po ljubavi koja će iznutra upravljati zakonske norme i ispravno voditi čovjeka prema Bogu i bližnjemu. Bez iskustva ljubavi, vršenjem zakona bez duha, pravimo od Boga idol, a ne onoga Boga ljubavi koji nam ljubavlju olakšava put do sebe. Isus želi da pismoznanci i farizeji, dakle nosioci tumačenja Zakona u ono vrijeme u svjetlu Božje pravednosti, milosrđa i vjernosti tumače taj Zakon. I budući da oni to ne žele Isus im upućuje oštre prijekore.

Još na svome govoru na gori (Mt 5,17…) Isus je tumačio Zakon, naime poučavao kako se Zakon stavlja u praksu. Kaže: “Čuli ste da je rečeno starima: ne ubij; ja vam kažem tko god se ljuti na svoga brata bit će podvrgnut sudu. (Dakle, ubojstvo je posljedica nutarnjega stava i stanja koje se onda manifestira vani.) Zatim Isus dalje tumači: Tko rekne bratu budalo bit će podvrgnut sinedriju, a tko rekne: luđaće, bit će podvrgnut ognju paklenom. Čuli ste da je rečeno: ne čini preljub, a ja vam kažem, svatko tko pogleda ženu s požudom, već je učinio preljub u svome srcu. (Mt 5,21-22.27-28).

Nije dakle, dovoljno opsluživati zakon doslovno. Nije dovoljno ne ubiti, ne ukrasti, ne učiniti preljub, ne zaklinjati se, da bi bili vjerni onom što Bog vjernosti od nas traži. Važni su nutarnji stavovi iz kojih izlaze čini dobra ili zla; Božjega života ili ljudske smrti… Potpuno vrši Božji zakon onaj koji ide u korijen zakona i već u sebi uništava ona stanja koja ga vode prema želji da ukrade, ubije i učini preljub.

Punina zakona se realizira u prakticiranju ljubavi, a ne u moru propisa koji nemaju duha ili im se duh uništio. Potrebno je ući u nutrinu Zakona, a ne ga gladiti samo izvana. Kako to tumači Zakona nisu htjeli čuti i staviti u praksu Isus im upućuje „Jao….!“ Tako vidimo u Mt 23,26-26 gdje se Isus postavlja protiv tumačenja koje stavlja na prvo mjesto izvanjsko djelovanje. Da bi shvatili njegovo tumačenje Isus upotrebljava jednostavne svagdašnje čine naslanjajući na njih svoje tumačenje i ukazujući kako to rade i tako uče i narod, pismoznanci i farizeji koji izvana čiste čašu i zdjelu, a unutra su pune prljavštine. (Usp. 23, 25)

Možemo se pitati: koje ja to zakone opslužujem, a ne idem u njihov korijen? Da li u ime Isusovo inzistiram na nekim nebitnim stvarima, nekim običajima čiji smo duh uništili, a zaboravljamo milosrđe i ljubav i da se nikada nisam upitao-la gdje je duh toga na čemu ja inzistiram? Gdje Isus, obzirom na sve ovo maloprije izgovoreno može meni uputiti: „Jao Tebi…, jao vama…?!“