Prepoznajemo li se kao ljubljena bića?

ČITANJA:

Dj 28,16-20.30-31

Ps 11

Iv 21,20-25

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Petar se okrene i opazi da ga slijedi onaj učenik kojega je Isus ljubio i koji se za večere bijaše privio Isusu uz prsa i upitao ga: »Gospodine, tko će te to izdati?« Vidjevši ga, Petar kaže Isusu: »Gospodine, a što s ovim?« Odgovori mu Isus: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!« Stoga se pronese među braćom glas da onaj učenik neće umrijeti. No Isus nije rekao: »Neće umrijeti«, nego: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga?« Taj učenik za ovo svjedoči i ovo napisa. I znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo. A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.

Poštovani prijatelji!

Danas u svetoj misi čitamo završne retke Ivanova evanđelja. To je jedan pomalo neobičan prizor. Nakon što mu je naznačio da će mučeničkom smrću proslaviti Boga, Isus Petra pozva da ide za njim. U tom je Petar osvrnuvši se ugledao kako ga slijedi ‘ljubljeni učenik’, za kojeg tradicija drži da je Ivan. Petar pita Isusa za njegovu sudbinu. Isus mu odgovara da to nije njegova briga. ‘Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!’, odgovorio mu je. Neki su to shvaćali kao nagovještaj da taj učenik neće umrijeti.

Život je misterij, tajna koju nikad do kraja ne možemo pojmiti. No to nije niti potrebno. Naprotiv valja znati duboke tajne života ostaviti tajnama i ne biti panično zabrinut što i kako će se nešto odigrati. Previše zabrinutog propitivanja o životu i pretjerano nastojanje da ga se svojim umnim sposobnostima do kraja pojmi može čovjeka odvesti u slijepu ulicu – u pat poziciju, ispunjenu tjeskobom i strahom pred nepoznatim. Valja se pred Bogom znati odgovorno opustiti brinući se kako da osobno Bogu odgovorim na izazov koji meni šalje, a pustiti druge da jednako tako o sebi brinu.

Također nije dobro sitničavo voditi brigu za druge: što drugi imaju, što čine. Ljudi lako postaju zavidni, sitničavi, skloni uspoređivanju, napose kada nam se učini da je drugi više dobio. Nerijetko iz ljubomore znamo omalovažavati trud drugih. Međutim ta briga obično je prikrivanje nebrige za vlastiti odnos prema Bogu. Lakše je koji put biti drugima tutor, nego li sebe, svoje postupke, staviti pred sud vlastite savjesti i Božjih zahtjeva.

Čovjek treba u prvom redu voditi računa o sebi. Raditi na svojoj duhovnoj izgradnji. Drugima treba radije davati primjer kako se nasljeduje Isusa Krista i ispunjava one zahtjeve koje Bog svojim promislom stavlja pred nas. Život može biti smislen unatoč nesigurnosti poradi vlastitog neznanja i nesposobnosti, ispunjen nadom unatoč tjeskobi pred nepoznatim, samo ako smo svjesni spoznaje da je Bog uvijek uz nas i ako ga nasljedujemo. I dalje će život biti misterij, ali misterij s nadom, sa smislom, s usmjerenjem koje nas uvodi u bogatstvo samoga Boga.

Ivan, koji je ovo zapisao, nadživio je sve druge apostole. Njemu se pripisuje četvrto evanđelje, tri poslanice i knjiga Otkrivenja. To su vrlo studiozna djela svečanog ritma. Njegovo evanđelje nam na poseban način oslikava Isusovu osobu. Misao vodilja cijelog Ivanovog pisanja je: Bog je Ljubav. Sebe je nazivao učenikom koga je Isus posebno ljubio. Time nije htio sebe izdizati iznad drugih učenika nego reći kako je on sebe, svoj identitet, pronašao u Božjoj ljubavi koja mu se očitovala u osobi Isusa Krista. Njegova definicija čovjeka tako bi bila: Čovjek je biće koje Bog posebno ljubi. U Božjoj ljubavi koja nam se očitovala u Isusu Kristu valja nam tražiti sebe i prepoznavati se kao ljubljeno biće.