Molimo uporno i usrdno!

ČITANJA:

vl.: 1Kor 15,1-8;

Ps 19,2-5;

Iv 14,6-14

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus Tomi: »Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.« Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!« Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?« »Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću.«

Isusovo čvrsto obećanje da će učiniti sve što zaištemo u njegovo ime nekada stavlja na kušnju našu vjeru. Na mnogo mjesta u evanđelju Isus nas potiče da se molimo, uporno i usrdno. Što se događa kada ta molitva nema rezultata, kada osjećamo da nismo uslišani? Da li razumijemo zašto? Često se susrećem kod ljudi sa tim problemima i čujem razmišljanja kako ih je Bog zaboravio, kako se više nemaju čemu nadati i kako im je molitva uzaludna. Osobno, imam nekoliko trenutaka u životu gdje sam osjećao i znao da je Bog uslišao moje molitve, ali s druge strane duboko sam osjećao potrebu da se zbog toga mijenjam, jer mi nikako nije bilo pravedno da ja ne činim ništa, a Bog za mene radi. Mogu zato zaključiti da su ta uslišanja uvijek išla i na dobrobit moje duše, usuđujem se reći i mojega karaktera i čvrsto vjerujem da su me učinila boljim čovjekom. Da li je zaista tako drugi će prosuditi, a Bog na kraju svega.

Želim reći kako je molitva kao razgovor s Bogom dijalog, a ne monolog, to je dvosmjerna ulica u kojoj se promet stalno odvija. Mi nešto molimo, Bog daje i na tome ne smije završiti već se promet mora nastaviti odvijati. Mi na uslišanje moramo odgovoriti još jačom molitvom, zahvalom, žrtvom. Zatim nama Bog odgovara milošću, blagoslovom i zaštitom i to se tako nastavlja za cijeloga života. Odnos s Bogom mora biti živ, dinamičan i ustrajan. Promjene u našem životu tada moraju biti vidljive, a napredak očit.

U nekoliko navrata susreo sam ljude koji su bili ustrajni u molitvi, ali osjećaj u smislu dojma koji su ostavljali na mene nije bio dobar. Čudio sam se tome i pokušao otkriti zašto imam takav osjećaj da bi na kraju zaključio da su ojađeni jer ne osjećaju plodove molitve. Plodova nije bilo jer nisu bili spremni mijenjati sebe kroz tu molitvu. Bog im je davao odgovore koji su bili očiti, ali oni ih nisu prihvaćali jer to nije bilo onako kako su oni htjeli. Pokušao sam im to objasniti, ali zaglušili su svoje uši i nisu prihvatili moj govor. Bilo mi je žao. Njihova muka je bila stvarna i umjesto da prihvate riješenje koje im Bog nudi i budu sretni oni ustraju u molitvi tjerajući Boga da učini onako kako oni žele, a ne kako Bog to želi i kako on prosuđuje da je dobro za njih. Time se njihova agonija nastavlja i molitva će im i dalje biti besplodna.

Kao što ne možemo nikoga natjerati da nas voli kako mi to želimo, ili da nas uopće voli, tako ne možemo ni Boga natjerati da ispunjava naše molbe onako kako mi to želimo. To je pomanjkanje vjere u Božju providnosti. Moramo znati prihvatiti da Bog ipak zna bolje od nas.