"Tko vjeruje u Sina, ima vječni život"

ČITANJA:

Dj 5,27-32;

Ps 34,2.9.17-20;

Iv 3,31-36

Tekst evanđelja:

Tko odozgor dolazi, on je iznad sviju; tko je sa zemlje, zemaljski je i zemaljski govori. Tko dolazi s neba, on je iznad sviju; što je vidio i čuo — za to svjedoči, a svjedočanstva njegova nitko ne prima. Tko primi njegovo svjedočanstvo, potvrđuje da je Bog istinit. Uistinu, onaj koga Bog posla Božje riječi govori jer Bog Duha ne daje na mjeru. Otac ljubi Sina i sve je predao u ruku njegovu. Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života; gnjev Božji ostaje na njemu.«

Ova Isusova rečenica: Tko vjeruje u Sina, ima vječni život; a tko neće da vjeruje u Sina, neće vidjeti života.. potiče me da razmišljam o svima onima u mojoj blizini kojih je vjera slaba, gotovo nikakva, a prakticiranje vjerskoga života svedeno na minimum. Nekada o tome znam razgovarati sa svojim bratom koji uvijek tvrdi kako se vjernici i nevjernici nikada neće razumjeti. Pitam se koliko istine ima u tome. Nama koji vjerujemo nikako nije jasno kako oni ne vide u vjeri to što mi vidimo, a njima očito nikako nije jasno kako mi možemo trošiti vrijeme na crkvu i biti zaluđeni onim što piše u Svetom pismu. To su dva svijeta koja žive zajedno, ali nikako da se spoje. Toleriramo se uz prijeke poglede osude. Mi osuđujemo njih zbog njihove nevjere, oni nas zbog našeg licemjerja. Teško je tome naći kraja.

Ipak, primijetio sam da se dogodi tu i tamo neki pomak, pronađu se i neke zajedničke točke, dodirne linije koje se na kratko znaju i ispreplesti. Obično je to prilikom nekih humanih akcija, koje u svima nama potiču želju da se iskažemo da smo pravi ljudi, pa se nevjernik trudi činiti dobro da pokaže kako mu ne treba vjera da bi bio dobar, a vjernik pokušava dokazati kako je revan u življenju svoje vjere. Na trenutak razlozi nisu važni već je važno samo jedno: da se pomogne. No ja se pitam, jesmo li pri tom i jedni i drugi promijenili sebe na bolje? Pomogli nekome očito jesmo, ali jesmo li pomogli sebi? Da li je taj angažman za dobro učinio da mi budemo sretni, zadovoljni sa sobom i sa vlastitom žrtvom ili je nahranio naš ego i služi kao primjer u nabacivanju na nos onim drugima koji nisu kao mi?

Ako ne razmišljamo o tome, velika je opasnost da se svi s vremenom počnemo ponašati kao farizeji, bili vjernici ili nevjernici. Zapamtio sam iz neke knjige, sad već ne znam koje, tvrdnju kako je humanizam bez vjere destruktivan i poguban za čovječanstvo. Naoko se teško složiti s time, ali ako si damo malo vremena za razmišljanje, otkrit ćemo istinu u tim riječima. Zar farizeji nisu mislili da čine dobro kad su žrtvovali Isusa za narod? A zapravo dobrobit naroda im je samo bilo opravdanje, jer su štitili svoj vlastiti ego. Iz toga proizlazi pitanje da li mi kada činimo dobro, hranimo svoj vlastiti ego, ili zaista to činimo iz potrebe koja se javlja u našoj dubokoj povezanosti s Bogom?

Ako ne znamo odgovor na to pitanje, pokušajmo se malo testirati. Razmislimo, s kakvim mislima se ujutro budimo i ustajemo? Da li pomislimo: Što danas mogu učiniti dobro nekome? Ili pomislimo: Kako mogu danas zaraditi ili ostvariti svoje ciljeve? Čega ima više, usmjerenosti na sebe ili usmjerenosti na druge? Koliko god imamo pravo biti usmjereni na sebe i činiti tako da nam život bude sretan, moramo biti svjesni da to na pravi način ne možemo postići bez usmjerenosti na druge i upravo tu nam Isus pomaže. On nas usmjerava jedne na druge i potiče nas da svoju sreću ostvarujemo u sreći svojih bližnjih. To je jedini način da izbjegnemo oholost i ukrotimo svoju sebičnost.