Koliko često smještamo Boga i ljude u svoje okvire?

ČITANJA:

Heb 12,4-7. 11-15

Ps 103, 1-2. 13-14. 17-18a

Mk 6,1-6

Iz Evanđelja po Marku

“U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga njegovi učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega. A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.”

Hvaljen Isus i Marija! Nastavljamo danas, poštovani i dragi slušatelji, vrijednu suradnju Hrvatskog katoličkog radija i Karmela sv. Male Terezije moleći Gospodina da podari obilje plodova. Možda i neka djevojka, slušajući ove emisije, prepozna u skrovitosti svoga srca Gospodinov poziv za posvetu u Karmelu.

No pođimo sada promotriti evanđeoski tekst. Nakon svih čudesa koja je učinio, kako čusmo prethodnih dana, Isus dolazi u pratnji učenika u svoj zavičaj. U Nazaretu je proveo svoje djetinjstvo, dječaštvo i mladenačku dob. Svi ga poznavahu. Tu su njegovi rođaci, prijatelji, znanci… Lijepo je nakon naporna rada doći među svoje, opustiti se, odmoriti i skupiti novu snagu. Dobrohotnost, ljubav i prijateljstvo dragih osoba samo nas mogu osnažiti i ohrabriti za djelovanje koje nas očekuje.

Što se, međutim, zbiva? Na dan subotni Isus ih poče učiti u sinagogi. Nazarećani bijahu začuđeni. Čuli su oni za njegovu mudrost i za silna djela koja je činio. Je li moguće da je prorok? Ne, ta on je drvodjelja. Poznavahu njegovu Majku i rođake. Kime se to pravi? I sablažnjavahu se o njega. A Isus se čudio njihovoj nevjeri. „K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše.“, (Iv 1,11), veli sv. Ivan evanđelist. U svojemu domu i zavičaju, među rodbinom, prorok je bez časti. I mi, poput Nazarećana, imamo potrebu i Boga i ljude smjestiti u svoje okvire. A kada se oni u te okvire ne uklapaju, odbacujemo ih. Tražimo čudesne znakove koji bi nas utvrdili u vjeri, a ne primjećujemo čudesa koja se skrivaju u svakodnevici, ne prepoznajemo Boga u našim bližnjima.

„I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih.“, govori dalje sveti tekst. Kako je dragocjen doživljaj ove nekolicine nemoćnika koji zadobiše zdravlje!? Istovremeno radost i nevjerica obuzimaju njihovo srce što u svom tijelu promatraju čudesna Božja djela. Ovi ljudi, pravi Jahvini siromasi, jednostavna srca čeznu za Onim koji ih može ozdraviti i upravo to doživješe. Na njima se ostvaruju Isusova blaženstva: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!… Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!“ (Mt 5, 3.8)

Gospodine Isuse, u ovim svetim trenucima, smiri moje srce. Neka ono bude mjesto Tvog počinka. Molim Te, pomozi mi prepoznati Tvoju svetu prisutnost u braći, sestrama: da ih ne gledam prema svojim mjerilima, da ih ne ismijavam i ne odbacujem.

Nemoj se čuditi mojoj nevjeri. Ta dobro znaš što je u čovjeku. Umnoži moju vjeru, položi ruke na mene i svojom moćnom Riječi ozdravi me! Otvori moje oči i vidjet ću Tvoju ljepotu i dobrotu u stvorenju.

Učitelju moj, Tvoja je želja da se svi ljudi spase, da dođu do spoznaje istine. Ti si Istina! Ne dopusti da Te svojom krivnjom izgubim, da svojim lošim življenjem umanjim sjaj Istine onima koji Te traže iskrena srca. Ponizno Te molim, sve nas privuci k sebi i učini nas dionicima Tvoga Kraljevstva. Amen.