SVAKODNEVNO u 7:30 Ozdravljenje bolesnoga je djelo Božjeg milosrđa

Čitanja:

Ez 47,1-9.12

Ps 46,2-3.5-6.8-9

Iv 5,1-3a.5-16

Tekst evanđelja:

Bijaše židovski blagdan pa Isus uziđe u Jeruzalem. U Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se hebrejski zove Bethzatha, a ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnika – slijepih, hromih, uzetih.
Bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina. Kad ga Isus opazi gdje leži i kada dozna da je već dugo u tome stanju, kaže mu: »Želiš li ozdraviti?« Odgovori mu bolesnik: »Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.« Kaže mu Isus: »Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!« Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda.
Toga dana bijaše subota. Židovi su stoga govorili ozdravljenome: »Subota je! Ne smiješ nositi postelju svoju!« On im odvrati: »Onaj koji me ozdravi reče mi: ‘Uzmi svoju postelju i hodi!’« Upitaše ga dakle: »Tko je taj čovjek koji ti je rekao: ‘Uzmi i hodi?’« No ozdravljenik nije znao tko je taj jer je Isus nestao u mnoštvu što se ondje nalazilo. Nakon toga nađe ga Isus u Hramu i reče mu: »Eto, ozdravio si! ‘Više ne griješi da te što gore ne snađe!« Čovjek ode i javi Židovima da je Isus onaj koji ga je ozdravio. Zbog toga su Židovi počeli Isusa napadati što to radi subotom.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Krešimir Žinić:

Prekrasno je današnje Evanđelje. Odlomak govori o ozdravljenju paraliziranog čovjeka bolesnog 38 godina, a promatrati ga možemo u dva dijela: u prvom dijelu se navodi čin ozdravljenja, a u drugom promatramo reakciju okoline na sam događaj. Ozdravljenje bolesnog je, prije svega, djelo Božjeg milosrđa. Već smo uznapredovali u korizmenom vremenu i bliži nam se vrhunac, stoga sam mišljenja da bi bilo vrijedno vratiti se kratko na sam početak korizme i prisjetiti se evanđeoskog odlomka Pepelnice. Navode se tri stupa korizmenog vremena, ali i sveukupnog kršćanskog života: milostinja, post i molitva.

Zadržimo se nakratko samo na prvo navedenom. Što nam Isus želi poručiti kad spominje milostinju? Razvidno je kako davati milostinju ne znači samo odreći se određene količine novaca u neke plemenite svrhe (u Židova desetina, kod nas bitno drugačije i bitno manje). Ovdje se pod pojmom milostinja podrazumijeva ono o čemu smo danas slušali – činiti djela milosrđa. Pomagati bližnjima, poglavito onima koji su u potrebi i ne mogu si sami pomoći. Eklatantan je primjer takvog ponašanja primjer uzetoga čovjeka potrebnog tuđe pomoći, a od nikoga ne stiže pomoć ni potpora. „Nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba.“ (Iv 5, 7)

Isus se raspitao o čovjeku i, doznavši da je već dugo vremena u takvom stanju, postavlja mu sasvim jednostavno pitanje: „Želiš li ozdraviti?“ Drugim riječima, pita uzetoga želi li primiti ono jedino što ga može spasiti – Boga koji ozdravlja. Bez izričitog potvrdnog odgovora, Isus mu vraća zdravlje: „Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!“ Bog je velikodušan u ljubavi i u njoj se ne da nadmašiti.

Koja je reakcija Židova? Redovita kada oni nisu protagonisti – protivljenje. Ne zna se je li to protivljenje više iz hinjenog pravovjerja (kršenja zakona subote) ili pak zavisti (Isus čini ono što je Židovima nedostupno)? U Evanđeljima je na pregršt mjesta naznačen otpor prema kreativnom Božjem djelu, pokušaji da se pronađe bilo kakav izgovor kako bi se to Božje djelo ljubavi osporilo ili umanjilo ili pak opravdanje da to nije Božje djelo kako bi ga se moglo osuditi.

Ljudski gledano, bilo bi sasvim normalno da zbog izliječenog čovjeka svatko bude sretan, jer pomoglo se nesretnom čovjeku. No, događa se upravo suprotno. Židovski su vođe zbog takvog interventa u bijesu. Taj događaj uvelike nadmašuje njihove mogućnosti i zato su konsternirani. Subota im je došla samo kao dobar izgovor. Razlog zašto je tome tako je vrlo jednostavan. Božji put potkopava naše zakulisne igre i isključuju baš ono na što se mi najviše oslanjamo – vlastiti ego. Čovjek koji je ovisan o određenim navikama, pa čak i slovu Zakona, ne može se u potpunosti prepustiti Božjoj ljubavi i Njegovom vodstvu. Takvom se čovjeku ne dopadaju Gospodnji putovi i na njih gleda kao na nešto što mu donosi veliki pritisak, prijetnju i nevolju.

Bilo bi dobro još jednom pročitati ovaj evanđeoski odlomak da u ispravnom razumijevanju stvari krenemo Božjim putom, jer on nadilazi i veći je kudikamo i od subote i samog Zakona. O, kad bi sve više na važnosti dobila ponizna molitva iz Psalma: „Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi!“ (Ps 37,5)