Žrtvovati vječnost zbog prolaznosti?

Autor: Nikola Kuzmičić: 

‘Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima, da vas oni vide!’ – opominje nas Isus u Matejevom evanđelju. Oni koji dangube prepričavajući čega su se odrekli u korizmi, trebali bi itekako promisliti o ovim riječima. Korizma nije vrijeme samodopadnog reklamiranja i pomodarskog trenda, nego zahtjevni posao mijenjanja sebe i društva kako bi postali što sličniji Bogu.

Nevjerojatna je čovjekova potreba da se pokaže ljudima te da ga ljudi vide i hvale. A ono što pokazujemo nije ništa drugo doli ono što smo ionako dužni učiniti. Zar činimo išta posebno ako se tijekom korizme nečega odričemo? Zar činimo išta posebno ako dijelimo milostinju, molimo ili postimo? Zar činimo išta posebno ako živimo ono za što smo stvoreni?

Krhka je i prolazna slava ljudska, a mnogi i dalje neprestano srljaju u težnji za svojih pet minuta slave. Svi smo bili zasipani pljeskom i povicima ljudima koji su smatrani veličinama. Gdje su sada? I oni i oni koji su im pljeskali i skandirali. Zato je zbunjujuće zbog čega čeznemo za ljudskom pohvalom. Zašto žrtvujemo vječnost zbog prolaznosti? Zar je moguće da smo toliko slijepi? Ili tako zavedeni?

Malo kasnije u svom evanđelju Matej zapisuje ove utješne Isusove riječi: ‘Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća’. Ma što dobra činili, surađujući s Duhom Svetim, za to ćemo primiti plaću. Zato – radujte se i kličite: velika je plaća vaša. No, postoji ozbiljna opasnost.

Ovisno o našem izboru, plaća nas može čekati u nebesima ili je možemo primiti na ovome svijetu. Plaća nam može biti vječno zajedništvo s Bogom ili prolazno naguravanje ljudi oko nas. Na svakome je od nas napraviti izbor. Dar razboritosti nam je darovan. Možemo, bez puno truda, shvatiti da se oni koji svoje pravednosti čine pred ljudima, da ih oni vide, odlučuju za bezvrijednu i prolaznu plaću.

Evanđelje nas potiče da svoja dobra djela činimo u tajnosti. Nitko ne mora znati za to osim Onoga koji nas je naučio dobročinstvu. Nitko ne mora čuti naše molitve osim Onoga kojemu su upravljene. Nitko ne mora zapaziti naš post osim Onoga kojemu se želimo suobličiti.

Zato je najvažnije pobijediti sebe i svoji ispraznost. Potrebno je ušutkati svoju taštinu. Zatomiti želju da uvijek budemo u pravu i da to svima postane jasno. Potrebno je posložiti prioritete. Vidjeti jesu li važnije procesije po trgovima i rivama ili povratak Bogu svim srcem svojim? Je li važnije apologetsko demantiranje ili adoracija pred stvarnom prisutnošću Onoga koji iz kamenja može podići djecu Abrahamovu? Vrijedi li obnavljati strukture i arhitekture, a baštinu Božju prepuštati sramoti i poruzi narodâ?

Dano nam je svjedočanstvo da nam je plaća pripravljena i da će nam uzvratiti onaj koji vidi u tajnosti. Ali, Bog nas daruje svime tek kada shvatimo da nam ništa osim njega ne treba. Obogaćuje nas tek kada se radi njega svega odreknemo. Blagoslivlja nas uspjehom tek kada iskreno uočimo i priznamo svoju nemoć.

Promotrena iz ove perspektive, korizma nam se jasno otkriva kao vrijeme u kojemu nas Ljubav daruje ljubavlju i potiče na ljubav. Valja nam se obratiti. Valja nam ispravno shvatiti Boga, sebe i svijet. I vjerovati Evanđelju. Vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je spasenje sada bliže nego kad povjerovasmo.