Zašto čovjek sumnja u Božju pomoć? Riječ Božju tumači fra Josip Repeša

ČITANJA:

1Iv 4,11-18

Ps 72

Mk 6,42-52

Tekst evanđelja:

“Nakon što Isus nahrani pet tisuća ljudi prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko, prema Betsaidi, dok on otpusti mnoštvo. I pošto se rasta s ljudima, otiđe u goru da se pomoli. Uvečer, pak, lađa bijaše posred mora, a on sam na kraju. Vidjevši kako se muče veslajući, jer im bijaše protivan vjetar, oko četvrte noćne straže dođe k njima hodeći po moru. I htjede ih mimoići. A oni, vidjevši kako hodi po moru pomisliše da je utvara pa kriknuše. Jer svi su ga vidjeli i prestrašili se. A on im odmah progovori: “Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!” I uziđe k njima u lađu, a vjetar utihnu. I veoma se, prekomjerno, snebivahu; još ne shvatiše ono o kruhovima, nego im srce bijaše stvrdnuto.”

Koliko li smo samo puta pomislili da nas je Bog napustio? Unatoč činjenici koju neprestano ponavljamo, kako smo njegovi učenici i vjernici, idemo u crkvu, molimo i činimo djela milosrđa, ipak nerijetko tako pomislimo. Možda vam je poznata ona priča kako je čovjek šetao pješčanom plažom s Bogom. I vidio je dva para stopala na pijesku, jedan njegov a drugi Božji, osluškujući obećanje kako ga Bog nikad neće napustiti. No, ubrzo su došle krize i padovi, a on je vidio otiske samo jednog para nogu. Čovjek je tada zaplakao, misleći kako ga je Bog ipak napustio, prekršivši obećanje. Požalio mu se, ali umjesto opravdanja, Bog ga je pozvao da bolje promotri čiji su to otisci stopala. ‘To su moji otisci jer te nosim u krilu’ – utješno će Bog.

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus, nakon čuda sa umnažanjem kruhova, šalje učenike preko Genezaretskog jezera. On se povlači u molitvu. U tišini promišlja i zahvaljuje svojemu Ocu na učinjenom daru suradnje i priprema se za nove znakove ljubavi. Čine li učenici isto? Niti ne pomišljaju, jer se sve to nekako čini logičnim kad je Gospodin s njima koji sve to ionako sam učini. I sigurno nisu shvatili zašto je Isus čudesno nahranio pet tisuća ljudi. Ne zbog iskazivanja svoje moći i snage nego iz iskrene ljubavi za potrebne.

Lađu na jezeru zahvaća oluja, a učenike obuzima strah i nemoć. U takvoj situaciji čovjek prvo pomisli da je sve gotovo, bez izlaza i spasa. No, Isus prilazi u toj oluji hodajući po vodi. Kako ga učenici doživljavaju? Kao spasitelja? Ne, više im je nalik na utvaru jer u situacijama izvan kontrole svaka pomoć postaje sumnjiva. Tek na njegov glas neki povjeruju, što je dovoljno da Isus umiri oluju.

Zašto čovjek danas sumnja u Božju pomoć kad je najviše očekuje? Mnogo se puta naše molitve i zazivi Bogu više sastoje od riječi i rečenica nasumice izabranih, nego istinskoga traženja pomoći. No, Bog mnogo puta i prije molitve čovjeku šalje pomoć. Ali oni koji nisu upoznali Božju ljubav i milosrđe, čak ako su čuda i vidjeli, i dalje ostaju depresivni i očajni.

Ako je Isus osobno došao k apostolima u oluji, kako onda nama dolazi u našim olujama. Možemo li u krizama tražiti osobu koja je nalik Isusu kako ga vidimo na mnoštvu slika i sličica? Kad bismo tako tražili, tek bi se tada razočarali. Kako nam Bog šalje pomoć? U liku mnogih dobrih ljudi koji su kadri prepoznati našu nevolju i pokušati pripomoći. Nažalost, nekad ih ne prepoznajemo kao pomoć nego radije kao neku utvaru ili neprijatelja. Znak nam je to velikog upozorenja, da smo izgubili vjeru u ljudsku dobrotu i savršenu ljubav kao jedan od lijepih Božjih darova.

Dragi brate i sestro, ne zaboravi da nam Isus uvijek u pomoć dolazi na razne načine, preko svojih suradnika. Ako tražimo Isusa, način na koji on dolazi nije važan. Na bilo koji način da dođe, njegova prisutnost posvetit će naše postojanje te ćemo voljeti jedni druge na nove i drugačije načine. Tako možemo i mi postati dionici novog Isusovog plana pomoći svakome kome je ta pomoć potrebna. Ne propustimo šansu! Mir tebi!