U kraljevstvo Božje ulazi se nasljedujući Isusa

ČITANJA:

Post 4,1-15.25;

Ps 50,1.8.16bc-17.20-21;

Mk 8,11-13

Tekst evanđelja:

“U ono vrijeme: istupiše farizeji i počeše raspravljati s Isusom. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. On uzdahnu iz sve duše i reče: „zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak.“ Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko.”

Nakon što je nahranio četiri tisuće ljudi, farizeji jedva čekaju da sa Isusom započnu raspravu. Oni traže znak s neba, iako su svjedočili čudesima koja je učinio bilo neposredno ili posredno, no oni svejedno traže znak kojim Isus može dokazati svoje poslanje. Isus to odbija i uskraćuje im jer su se pokazali kao nevjernički naraštaj, budući da ni nakon takvog znaka s neba ionako ne bi povjerovali, zato ih ostavlja i prelazi na drugu obalu.

Isus je naviještao radosnu vijest o kraljevstvu Božjem. Poruku o kraljevstvu Božjem Isus je usko povezivao uz svoju osobu. U kraljevstvo se ulazi njega nasljedujući. Kraljevstvo Božje je buduća stvarnost koja provaljuje u sadašnjost kroz njegovu osobu i djelovanje.

Novost logike kraljevstva Božjega koje Isus propovijeda je tako različita od uobičajene ljudske logike koja prožima javno mnijenje da Isus ne govori narodu o kraljevstvu Božjem izravno, nego u prispodobama. Nasuprot javnom mnijenju koje su nametnuli farizeji Isus ne zazire od zajedništva za stolom sa carinicima i grešnicima. Javno brani svoj stav: „Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike“ . Ovakvim ponašanjem Isus je izlazio iz okvira uobičajenog i opće prihvaćenog. Najveću novost u odnosu na uobičajeno predstavljao je Isusov autoritet koji narod prepoznaje odmah na početku njegova djelovanja kao nešto posebno: „Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci“. Isus se naime ne ograničava na tumačenje Pisma nego govori kao onaj tko izravno poznaje volju Božju.

Na prigovor protivnika Isus odgovara još izazovnije: „…vlastan je Sin čovječji na zemlji otpuštati grijehe!“ (Mk 2,10); „…Sin čovječji gospodar je subote“ (Mk 2,28). Na pitanje glavara svećeničkih, pismoznanaca i starješina, tj. svih triju komponenta vrhovnog vijeća ili sinedrija, o naravi i izvoru autoriteta s kojim je to učinio Isus ne daje direktan odgovor, jer zna da ga oni ne bi prihvatili (Mk 11,27-33; Mt 21,23-27; Lk 20,1-8). Kada bude pred tom istom publikom dao otvoren odgovor o naravi svog mesijanskog i božanskog autoriteta, bit će proglašen krivim za bogohuljenje i osuđen na smrt (Mk 14,62-64).

Tko se usudi ići protiv struje javnog mnijenja riskira konflikt. To se dogodilo i Isusu. Dok mu se narod divio i čudio, moć vladajuće represivne javnosti mu se otvoreno usprotivila. Radi se o javnosti kojom su dominirale vođe židovskog naroda kao i različite intelektualno – duhovne struje u židovstvu onog vremena.

Za razliku pak od židovskih vođa, za razliku od tolikih, Isus se nije dao uvjetovati od javnosti. Nije se bojao ući u konflikt. Štoviše bio je svjestan da njegova novost mora proizvesti konflikt s javnošću. Isus izaziva nemir u javnosti, jer traži promjenu: „Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač“ (Mt 10,34). Isus ne prihvaća nikakve prilagodbe, oblike tobožnjeg mira, lažna slaganja, pasivna kimanja glavom, pri čemu se žrtvuje i istina i pravda.

Naprotiv jasno i s autoritetom onoga koji poznaje volju Božju iznosi svoje stavove koji su često u suprotnosti sa stavovima tadašnje dominantne javnosti, odnosno predstavljaju njezinu kritiku. Izjavom „Nitko ne može služiti dvojici gospodara. …Ne možete služiti Bogu i bogatstvu“ (Mt 6,24; usp. Lk 6,13) indirektno je prozvao imućnike i njihovu navezanost na bogatstvo nazvao idolopoklonstvom.

Farizejima i pismoznancima je javno prigovorio da svoje ljudske predaje stavljaju ispred volje Božje (usp. Mk 7,8). Štoviše javno ih je nazvao licemjerima, i optužio ih da jedno govore, a drugo čine (usp. Mt 23). Ušao je u sukob i sa svećeničkim glavarima kada ih je, optužbom da su kuću Božju pretvorili u „pećinu razbojničku“, indirektno nazvao razbojnicima (Mk 11,15-17). Propovijedajući nenasilje i ljubav, umjesto da na njegov pojavak i poslanje odgovori vjerom, Isusov naraštaj je odgovorio nevjerom.

Dragi slušatelji HKR-a smognimo u vjeri u Isusa snage za hrabro svjedočenje u Njegovo Ime, osobito kad se poput njega nađemo pred protivnicima koji će od nas tražiti znak i potvrdu svojoj nevjeri ili relativiziranoj vjeri, zamolimo tada snagu Duha Svetoga za hrabro svjedočenje, a najveći znak onima oko nas koji ne vjeruju ili se vjeri i Crkvi rugaju biti će naša povezanost s Gospodinom Isusom u Njegovoj i našoj povijesnoj Crkvi, u našem svakodnevnom trudu oko ljubavi i praštanja, te nadanja za druge.