Budi dio naše mreže

Šutnja

"Šutnja je zaboravljena vrlina. Kao da nam postaje neugodna. Kao da osjećamo potrebu neprestano nekome nešto govoriti, nekoga zabavljati ili nekoga animirati. Šutnja doista zna biti neugodna, ali samo onda kada smo s osobom koju ne poznajemo i u koju nemamo povjerenja. Kršćanska zajednica bi se trebala prepoznavati i prihvaćati kroz zajedničku šutnju. Pogotovo u molitvenoj šutni pred Presvetim Sakramentom."

/ tm

Autor: Nikola Kuzmičić

Živimo u vremenu koje je zagađeno bukom. Odasvud nas salijeću zvukovi, tonovi i glasovi. Neprestano smo izloženi slušanju nečega ili nekoga. Na ulici, u javnim prostorima, pa čak i u vlastitim domovima. Neprestano je prisutna buka. Ljudi našeg doba se boje tišine. Smišljaju razne načine da rastjeraju tišinu koja je prijateljica istine. Tišina nam omogućuje da jasnije i ispravnije shvatimo sebe. Zato u tišini naše istine postaju očitije. Naše radosti veselije. Naše žalosti tužnije. Naši strahovi jezovitiji. Naši promašaji besmisleniji. Naše dvojbe nas još više zbunjuju. Naša pitanja jače traže odgovor.

Tišina ne laže. Tišina nas tjera da se zamislimo nad sobom i nad našim odnosima. Isus nas potiče da se svakodnevno opredjeljujemo za tišinu. Da se povučemo. Da za tren maknemo od sebe sve što nam odvraća pozornost. I da uđemo u intimu svoga srca. Da doživimo kvalitetniju dimenziju postojanja. Kad u svom životu na trenutak ušutkamo sve sporedno, bit ćemo u mogućnosti čuti ono što je bitno. Čut ćemo Duha Božjega koji nam neprestano progovara i potiče nas na dobro.

Šutnja je zaboravljena vrlina. Kao da nam postaje neugodna. Kao da osjećamo potrebu neprestano nekome nešto govoriti, nekoga zabavljati ili nekoga animirati. Šutnja doista zna biti neugodna, ali samo onda kada smo s osobom koju ne poznajemo i u koju nemamo povjerenja. Kršćanska zajednica bi se trebala prepoznavati i prihvaćati kroz zajedničku šutnju. Pogotovo u molitvenoj šutni pred Presvetim Sakramentom.

Svi živo pamtimo događaj šutnje na zagrebačkom Trgu Bana Jelačića kada su mladi, predvođeni Papom Benediktom XVI., pali na koljena. Ta šutnja i ta molitva je bila rječitija od svega što se u tom trenutku moglo izreći. U takvoj molitvenoj šutnji otvaramo se nadahnuću Božjem. Dopuštamo mu da nam progovori, odnosno da srcem čujemo ono što nam govori.

Šutnja ima još dvije dimenzije što ih prepoznajemo i u Isusovom životu. Prva od njih je čekanje da nešto sazrije i dođe pravo vrijeme. Živimo u mentalitetu koji želi sve i odmah. Ipak, valja nam se odgojiti za strpljivost i čekanje pravoga trenutka kako ne bismo, požurivši, napravili više štete, nego koristi.

Druga dimenzija šutnje, što biva sve aktualnija, je nepristajanje uza zlo. Ako se ne možemo suprotstaviti zlu riječju ili djelom, mudrije je dostojanstveno šutjeti i ne ulaziti u jalove rasprave s onima kojima nije stalo do istine, nego samo do skandala ili nadmudrivanja. Valja nam se opredijeliti za šutnju, koju je i Isus izabrao pred onima koji su ga lažno optuživali prije razapinjanja. No to nije prkosna šutnja što omalovažava sugovornika, nego molitvena šutnja što teži za time da se stvori ozračje u kojemu je moguć dijalog i suradnja.

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja