Skrovitost

Autor: don Ante Mateljan

Čudno je to, čudno i istinito, da se s Bogom koji je posvuda, stvoritelj i gospodar, možemo susresti samo u skrovitosti. Isus veli: Nemoj sebe varati, nemoj sebe lagati! Ako zaista želiš moliti, a to će reći razgovarati, odnosno prijateljevati s Bogom, nemoj Bogom manipulirati, stavljati ga u službu svoje oholosti, nego se povuci u osamu i tišinu, u skrovitost. Otac tvoj – sad Isus ide korak dalje, jer više ne govori općenito o Bogu, nego o Ocu nebeskom koji gleda očinskim okom – Otac tvoj vidi u skrovitosti, zna što ti je potrebno i udijelit će ti!

Svi imamo iskustvo susreta. Toliko smo se puta dogovarali da ćemo se naći s nekim! Stalo nam je da vidimo prijatelja, da popričamo, jer osjećamo koliko je važno da se držimo zajedno, da ostanemo bliski. Da se ne izgubi povjerenje! Uz to, jako pazimo gdje ćemo se s kim susresti! Ako se radi o nečemu što nije naročito važno, nego površno i bez veće dubine, onda se obično dogovorimo za susret u kafiću. Tada nam ni ulična buka previše ne smeta. Jedno drugo slušamo na pola uha, popijemo piće i zadovoljni odemo ne noseći od toga susreta sa sobom ništa, osim možda malo nepotrebnog ogovaranja. Ako se radi o poslu, onda zakažemo sastanak u poduzeću, i to u ozbiljnom uredu. Čak i poslovni psiholozi vele da je prostor jako važan na ishod takvog susreta, na obim i kvalitetu ugovorenog posla. Međutim, ako se radi o pravom prijateljstvu, ili još više ako se radi o ljubavi, onda želimo susret u domu, tamo gdje sam svoj na svome, gdje zaista pripadam i gdje mogu do kraja biti iskren!

Bog nas želi susresti i poziva na susret. Ali prije nego se to dogodi u zajednici Crkve i u bogoslužnom prostoru (usput, mnogi arhitekti projektiraju takve liturgijske prostore da se odmah vidi da se nažalost nisu zapravo s Bogom susreli), nužno je da se dogodi prvi i najvažniji susret – u domu vlastite duše! A dom moje duše je tišina, skrovitost, unutrašnjost. Ključ toga doma je u mojim rukama, u mojoj volji, želji, pravom raspoloženju. Samo ja, i nitko drugi, mogu pustiti Boga u dom svoje duše.

Molitva nije trčanje koje više sliči bijegu od nevolje i hvatanju Kairosova čuperka, prosjačenju i prividu, nego istinskom duhovnom iskustvu. Ne, moliti znači najprije doći doma, na svoje mjesto, moliti znači zaustaviti se, stati i otvoriti vrata. Moliti znači uzradovati se svome prijatelju, Bogu! A da bi se to dogodilo, treba truda i hrabrosti, baš onoliko koliko je potrebno za duboko upoznavanje i prijateljevanje s osobom. Molitva je prijateljevanje koje vodi do predanosti u ljubavi. Ona se kroz povjerenje i nadu pretače u ljubav koja ima svoju logiku i računice…

Kad u skrovitosti Bogu otvoriš dom duše, događa se neobična preobrazba. Ljudi primjećuju da si drugačiji, sretniji, veseliji. To je baš ono što se dogodi s trudnom ženom. Događaj ljubavi – zbio se skrovito, a majčinsku sreću svi vide.

Isusov poziv početka korizme upravo je to: Dopustiti Gospodinu da nas posjeti u skrovitom domu duše, kako bismo kroz iskustvo molitve postali trudni ljubavlju! Na vlastitu radost i spasenje, na blagoslov bližnjih i na slavu Božju. Amen.