Sjećanja Šimuna Petra

Autor: vlč. Robert Šreter

Dragi prijatelju,

Puno godina je prošla otkako smo zadnji puta zajedno išli u ribolov na Genezaretskom jezeru. Već dugo nisam izvezao barku na pučinu i bacio mreže za ribe, ali zato neprestano bacam mreže za ljude. Ti me znaš kao Šimuna, ali već dugo svi koji me poznaju zovu me Petar. Sjećaš li se onoga učitelja koji je jedno jutro došao na obalu dok smo mi čistili i pospremali mreže nakon bezuspješnog cjelonoćnog lova?! Bio sam umoran i ljut, ali je godilo mome ponosu kad me učitelj zamolio da upravo s moje brodice može propovijedati. Lijepo je zborio, svi su ga slušali otvorenih usta. Kada je završio, rekao mi je da izvezem na pučinu i bacim mreže

Dobro se sjećam kako ste se svi nasmijali učitelju koji očito nema pojma o ribolovu. Pa ne ide se sada u ribu… Nasmijao bih se i ja, ali nešto u njegovom glasu i još više u njegovom pogledu natjeralo me da ga poslušam. Što se kasnije dogodilo, zasigurno se sjećaš. O tom nevjerojatnom ulovu toga jutra pričalo se još dugo posvuda na Genezaretskom moru. Preplašio sam se i svjestan svojih ljudskih slabosti na koljenima ga zamolio da ode od mene, a on mi je na to sa smiješkom rekao: ‘Ne boj se i ne brini. Pođi za mnom i odsada ćeš ljude loviti!’

Od toga dana moj se život stubokom promijenio. Tri smo godine nas dvanaestorica od Učitelja odabranih pratili Isusa iz Nazareta, gledali s nevjericom sve što je činio i pitali se kako je to moguće; što se to događa i čega smo to mi dionici? Zasigurno si puno toga čuo, ponešto i sâm vidio kada bismo svraćali u Kafarnaum, ali vjeruj mi, prijatelju, sve je to ništa u usporedbi s onim što smo mi doživjeli uz njega…

Susreti s njim doslovno su mijenjali ljude. I to ne samo fizička ozdravljenja kojih je bilo puno i od različitih bolesti. Puno veća čuda događala su se s ljudima iznutra. Njegov prodoran, a istovremeno blag pogled ulazio je duboko u srce; njegove odlučne, ali uvijek dobronamjerne i brižne riječi nikoga nisu ostavljale ravnodušnima. Koliki su nakon susreta s njim odlazili plačući, duboko potreseni onime što su doživjeli; koliki su u zanosu hvalili Boga za njegovo pohođenje; koliki su od toga dana u potpunosti promijenili svoj način života…

Nas dvanaestorica bili smo privilegirani svjedoci svih tih događaja. Ali moram ti priznati da ni mi tada puno toga nismo razumjeli. Njegov govor je bio čudan, rušio nam sliku koju smo do tada imali o Bogu, čovjeku i životu. Mnogi to nisu mogli izdržati, pa su i odlazili od njega govoreći: ‘Težak je to govor. Ne možemo ga niti pratiti niti razumjeti.’

Nas, svoje apostole, često je poučavao i nasamo, nastojeći nam dodatno pojasniti ono o čemu je govorio svima. Bili smo zbunjeni. U nama su se neprestano smjenjivali osjećaji ushita i zadovoljstva što smo s Isusom iz Nazareta, ali i zabrinutosti i nekog nejasnog straha pred onim što tek treba doći. Taj osjećaj nelagode bio je dodatno pojačan otkako nam je počeo govoriti da ga u Jeruzalemu čeka muka i smrt. Nemoguće! ‘To se tebi ne smije dogoditi!’, rekao sam mu jednom. A on mi je uzvratio, žalostan i ljut što ga ne razumijem: ‘Odlazi od mene, sotono, jer ti nije na pameti ono što je Božje!’ Užasno sam se tada osjećao, tim više što mi je nedugo prije toga rekao da ću ja biti stijena na kojoj će biti sagrađena njegova Crkva.

Puno toga bih ti još želio ispričati. Možda nekom drugom zgodom. Ali ovo ti moram reći. Znaš kada sam se najjadnije osjećao? One noći kada su se obistinile njegove najave. Nakon proslave Pashalne večere, koja je ponovno bila tako snažna i na kojoj nam je uputio – kasnije smo to shvatili – svoju duhovnu oporuku – započeo je za sve nas ‘smak svijeta’. Uhvatili su ga na prijevaru, a izdao ga je jedan od nas. A ja, bahati i umišljeni Šimun Petar, koji se junačio i govorio da je za njega spreman poći i u smrt, tri puta sam ga zatajio, bojeći se za svoj vlastiti život. Svijet mi se srušio kada sam začuo pijetla. Pobjegao sam glavom bez obzira, od srama i neizmjerne žalosti.

A onda, samo nekoliko dana kasnije, ponovno sam plakao, izbacujući iz sebe svoju umišljenost i primajući u sebe neshvatljivu radost zbog onoga što mi se dogodilo u susretu s Učiteljem. I opet ništa nisam razumio, svi smo bili zbunjeni i zatečeni. S nevjericom smo gledali u lik ispred sebe. Ne, to nije bila nikakva utvara, to nije bio plod kolektivne halucinacije… Naš Učitelj stajao je pred nama živ. Na dugo i na široko tumačio nam je sve što se dogodilo, dajući nam snagu za novi početak našega života. Zbog mojega trostrukog zatajenja, tri puta me pitao: ‘Petre, ljubiš li me?’ Iz svega srca sam mu odgovorio. ‘Gospodine, ti sve znaš. Ti znaš da te ljubim, iako sam slab i grešan čovjek.’ A on mi je sa smiješkom odvratio: ‘Pasi ovce moje!’

Od tada sam prošao pola svijeta. Kamo god dođem, govorim o Učitelju i oduševljavam za njega. Sada sam u rimskom zatvoru i osjećam da mi se približio posljednji dan života. No, nije me strah. Idem u smrt potpuno miran i sretan jer znam da me nakon nje očekuje konačni susret s mojim Učiteljem. I na samom kraju života priznajem da mi nije jasno zašto je izabrao baš mene, onako prgavog i žestokog. Ali znam da sam učinio sve što je bilo u mojoj moći i sretan sam što je preko mene učinio velike stvari.

Prijatelju, pozdravljam te i radujem se našem ponovnom susretu pred Učiteljevim licem u vječnosti!