Šimun Cirenac

Autor: vlč. Robert Šreter

Želite li čuti jednu neobičnu – ali istinitu – priču? Ako imate malo vremena, poslušajte…

Ime mi je Šimun, a po mjestu iz kojega dolazim dali su mi nadimak Cirenac. Nemam nikakve škole, nikada nisam naučio ni čitati ni pisati. U znoju lica svoga obrađujem zemlju i ono što na njoj urodi prodajem bogataškim obiteljima i time prehranjujem svoju obitelj. Nikad mi se ništa posebno ne događa. Jednostavno, živim običan, skroman, možda i monoton i dosadan život.

Puno puta sam zavidio bogatašima u čije sam kuće zalazio, donoseći im voće i povrće. Kako samo lijepo i ugodno žive! Ništa im ne nedostaje, a imam dojam da zapravo ništa i ne rade. Ja se mučim od zore do mraka, a jedva krpam kraj s krajem. Nema pravde na ovome svijetu. Jedni kao da su osuđeni na muku i patnju, dok drugi nesmetano i nezasluženo uživaju u životu. Zašto je to tako? Ima li Boga koji bi sve to vidio i ako ga ima, zašto nešto na ovome svijetu ne promijeni? Često ja tako kukam, ali nema koristi od filozofiranja. Valja mi uzeti motiku u ruke, upregnuti ono moje kljuse i nastaviti s radom, nadajući se da suša ili tuča neće uništiti sav trud i muku.

I tako sam se jednoga dana premoren vraćao s polja. Nekako sam posebno bio umoran i jadan, gladan i žedan… Dosta mi je bilo svega… Željno sam čekao da dođem kući i predahnem od svega… Put me vodio pored ceste koja vodi iz Jeruzalema prema uzvišici na kojoj su rimske vlasti običavale kažnjavati buntovne Židove, najčešće iz političkih razloga, ali i obične lopove, kriminalce, nasilnike… Upravo se u tom trenutku na gradskim vratima pojavila čudna kolona okružena gomilom ljudi. Osuđenike je do stratišta obično pratilo samo nekoliko vojnika i obično se nitko od ljudi nije previše obazirao na njih.

Ovaj put bilo je to nešto sasvim drugo. Čovjek koji je nosio križ bio je sav izubijan i krvav, posrtao je i padao. Nije vrijeđao i psovao, kako to obično čine ljudi u toj situaciji. Bio je nevjerojatno miran, iako se vidjelo da je pri kraju svojih snaga. Ali zato su ga oni oko njega neprestano vrijeđali i ismijavali. A vidio sam među njima mnoge ugledne i viđene ljude. Istina, bilo je i onih koji su ga žalili, plakali nad njim i željeli mu pomoći, ali su ih oni prvi, kao i rimski vojnici, u tome sprječavali.

Zagledao sam se u toga čovjeka… Odnekud mi je bio poznat… I tada mi je sinulo… Jednom sam ga slušao… I opet sam slučajno naišao dok je okupljenom mnoštvu govorio čudne stvari. ‘Blago vama žalosnima, vi ćete se utješiti… Blago vama siromašnima u duhu, vaše je kraljevstvo nebesko… Blago vama krotkima jer ćete baštiniti zemlju… i vama milosrdnima jer ćete dobiti milosrđe… a vi čista srca Boga ćete gledati…’

Bilo je u tim njegovim riječima – a još više u načinu kako ih je izgovarao – nečega veličanstvenog, ali istovremeno sve mi je to zvučalo tako utopistički, nestvarno. Bio sam zbunjen i nekako čudno dirnut u srcu, ali brzo sam zaboravio na taj susret. Kasnije sam čuo da se taj čudni Učitelj zove Isus i da je još puno toga lijepoga izrekao, a još više dobrih djela učinio ljudima u različitim potrebama…

I dok sam o svemu tome razmišljao uz cestu koja je vodila prema Golgoti, odjednom su me dohvatile snažne ruke dvojice rimskih vojnika i bez pitanja gurnule prema Isusu koji je bespomoćan ležao u prašini prekriven krvlju i znojem. Nisam imao izbora… Morao sam uzeti križ i nositi ga za njim. Gunđao sam i psovao, ali ne preglasno da me vojnici ne čuju pa da još gore ne prođem. Što mi je to trebalo? Evo, pa ti budi znatiželjan i zabadaj nos u tuđe brige…

Umjesto da sam ovu rulju zaobišao i nastavio svojim putem, ja sada nosim ovaj nesnosni križ za ovog zanesenjaka. Gdje su sada njegove lijepe riječi, gdje je sada njegov govor o ljubavi, o tome kako treba praštati, pa čak i ljubiti svoje neprijatelje… Svašta… Na prvom zavijutku ceste ponovno se oko Isusa stvorila gužva. Neke žene s djecom u naručju željele su mu pristupiti. Vojnici su ih odbijali i bio je to trenutak koji sam morao iskoristiti. Nitko se nije na mene obazirao, pa sam zbacio križ s ramena i pobjegao glavom bez obzira, sretan da sam se mogao izvući.

Ali tu priči nije kraj. Kad sam napokon došao kući, dočekala me žena, sva izgubljena i zbunjena. Jedva dolazeći do zraka, ispričala mi je što joj se dogodilo toga popodneva. Vraćala se s drugog našeg polja hodajući pored kola u koja je bio upregnut magarac. Umorna, u jednom trenutku je zadrijemala. Kad se prenula, već je bilo kasno. Kotač je zapeo za veliki kamen, slomio se i kola su se opasno nagnula nad provaliju kraj koje su prolazili. U kolima je bilo naše dvoje male djece. Nije bilo pomoći i već je izbezumljena od straha vidjela kako djeca padaju prema provaliji.

Odjednom, kao da je iz zemlje iznikao, kraj kola se pojavio neki mladić, podupro i izravnao kola, pridržavajući istovremeno djecu. Dok je ona panično grlila kćer i sina, mladić joj je smireno, s osmjehom na licu rekao: ‘Ženo, tvoj muž upravo u ovim trenucima pomaže nositi križ nekome koga ne poznaje, ali koji dobro poznaje njega. Iako to čini nevoljko, učinio je plemenito djelo onome koji se ne da nadmašiti u ljubavi. Blagoslov križa kojega je tvoj muž pomogao nositi pratit će vas čitavog života, jer sve što učinite jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili…’

Evo, to je moja priča… Meni ništa nije jasno… A vama!?