Budi dio naše mreže

Rimski satnik o Isusu

"Nevjerojatno, ali istinito: njega zanima samo Božja dobrota, praštanje, međusobna ljubav koja ide čak do toga da treba voljeti i svoje neprijatelje. Učinio je mnoge čudesne znakove, a kada čini dobro, ne pita tko je tko i pomaže bez razlike..."

/ tm

 

Autor: vlč. Robert Šreter

Draga moja ženo, kako si, kako djeca?

Od mojega posljednjeg javljanja samo je još porasla moja želja da vidim tebe, djecu, grad Rim… Koliko sam samo puta u posljednje dvije godine prigovarao samome sebi zbog onog pijanstva i tučnjave u kojoj sam sudjelovao kao satnik rimske vojske, a zbog čega sam kao član kažnjeničke bojne prebačen na službu u Palestinu?!

Bilo mi je tako lijepo i dobro u službi na carskome dvoru i sjetim se toga svaki dan dok moram gaziti po prašini i pijesku ove zabačene rimske provincije. Osim samoga životnog komfora i udaljenosti od tebe, na živce mi ide i ovaj narod. Sirov i buntovan, uvijek spreman na pobunu, nikada ne znaš na čemu si s njima. Otvoreno nas preziru i suprotstavljaju nam se gdje god mogu.

A tek njihova religija, da ti to vidiš… Možeš li zamisliti da oni vjeruju samo u jednoga Boga i govore o njemu kao o samilosnom Bogu, Bogu koji se brine za svoj narod, koji ljubi svoj narod. Kakva glupost! Kojeg bi to boga bilo briga za ljude, koji bi to bog mogao ljubiti ljude? Božanstava se treba bojati i prinositi im žrtve u nastojanju da ih udobrovoljiš i kupiš njihovu zaštitu i pomoć, a ne misliti da te božanstvo voli. Kao da bogovi nemaju drugoga posla nego li voditi brigu o tome što ljudi rade i kako im je…

U toj svojoj ludoj religiji Židovi očekuju nekakvog Mesiju, pomazanika – nekoga koga će njihov Bog poslati da ih spasi, otkupi, ne znam ni sâm što… I dok jedni govore da bi to trebao biti nekakav duhovni spasitelj, dobar dio njih očekuje vojnog i političkog izbavitelja koji će ih osloboditi od rimskog ropstva, kako to oni govore. Ne znam kakav bi to trebao biti bog i izbavitelj koji bi mogao pobijediti moćnu rimsku vojsku, ali moramo biti stalno na oprezu. Već sam u više navrata sudjelovao u gušenju pobuna u Galileji, a hvatali smo pobunjenike i po Judejskome gorju. Jednom riječju, baš mi je ružno ovdje u Palestini. Jedva čekam da ovo kažnjeničko razdoblje završi pa da se vratim u nekakav normalniji vojnički život.

Zapravo, ovo pismo ti pišem posebnim povodom. Prošlih dana sam doživio jedan nemio događaj, koji me je, iskreno govoreći, jako pogodio. Zamisli, mene okorjelog vojnika pa da nešto pogodi. Strašno! Radi se o nekakvom Isusu iz Nazareta za kojim su mnogi doslovno poludjeli. Ne, nije to nikakav vojnički tip, nije niti revolucionar koji bi pozivao na političku borbu. Upravo suprotno, on je veliki pacifist, mirotvorac. Nema vojsku, nema novaca, nema političkog utjecaja niti interesa.

Pa ipak, mnogi Židovi o Njemu su govorili kao o Mesiji. Nekoliko puta sam i osobno bio u špijunskoj misiji, poslan da čujem o čemu on to govori. Nevjerojatno, ali istinito: njega zanima samo Božja dobrota, praštanje, međusobna ljubav koja ide čak do toga da treba voljeti i svoje neprijatelje. Učinio je mnoge čudesne znakove, a kada čini dobro, ne pita tko je tko i pomaže bez razlike.

Sjećaš se moga prijatelja, satnika Horacija? Već godinama je u njegovoj službi jedan sluga koji ga vjerno prati kamo god ga vojnička služba pošalje. Teško se razbolio i liječnici su digli ruke od njega. Sav očajan, Horacije je odlučio potražiti pomoć od toga rabina Isusa. Ovaj ga nije ismijao niti odbio pomoći kao mrskome rimskom časniku, nego ga je pohvalio pred svima, rekavši da u čitavom Izraelu nije naišao na tako iskrenu i snažnu vjeru. I zamisli – sluga je ozdravio upravo u trenutku kada je Isus Horaciju rekao da mu je sluga zdrav.

Tog Isusa nedavno smo morali osuditi na smrt. Kažem ‘morali’, jer ga je naš upravitelj Poncije Pilat svim silama pokušavao osloboditi. Realno, učitelj nije učinio ništa čime bi zaslužio smrt. Čak je i Pilatova žena intervenirala u njegovu korist ispričavši nekakav nebulozan san. Međutim, da apsurd bude još veći, židovski glavari su inzistirali da on mora biti uklonjen. Koliko sam shvatio, radi se ponovno o nekakvom njihovom vjerskom prijeporu, ali čini mi se i zavisti i osveti jer ih je Isus javno prozivao zbog licemjerja i nepoštenja. Kada su iznijeli optužbu da se Isus proglašava kraljem, Pilat nije imao izbora jer da se u Rimu doznalo da je pomilovao nekoga tko na taj način izravno ustaje protiv cara, on bi ostao bez službe, a možda i bez glave.

A Isus? On jedva da je progovorio i riječ. Nije se branio, nije optuživao i polemizirao sa svojim tužiteljima, nije psovao i vrijeđao. Izbičevali smo ga i izmrcvarili do krajnjih granica, a on je to stoički podnosio. Ma zamisli, dok je križ nosio prema Golgoti, još je On tješio one koji su plakali nad Njim. Nešto je tu jako neobično. Nije taj Isus običan čovjek. Kod Njega nije u pitanju vjerski fanatizam, On je jednostavno osoba koja stoji iza svojih uvjerenja i koji je ono što je govorio i propovijedao dokazao svojim djelima, svojim životom i napokon svojom smrću. U trenutku Njegove smrti dogodio se jak potres, velika zavjesa u židovskoj svetinji u Hramu neobjašnjivo se razderala odozgor do dolje, samo nebo kao da se spustilo na zemlju od silne žalosti.

Najčudnije od svega je što je Njegovo mrtvo tijelo neobjašnjivo nestalo iz groba. Ne, nitko ga nije ukrao. Osobno sam odredio stražu koja je neprekidno bila uz Njegov grob, sve odreda povjerljive vojnike koji me nikada nisu iznevjerili. Kad sam ih pitao što se dogodilo, jednostavno su zanijemili i nisu mi znali odgovoriti. Svi ti čudesni znaci jednostavno su me natjerali da izgovorim riječi: ‘Zaista, ovaj čovjek bio je Sin Božji!’

Ni sam ne znam što bi to trebalo značiti, ali uvjeren sam da sam bio svjedokom čudesnih događaja o kojima će se još puno pričati…

Ključne riječi:
Rimski satnik Robert Šreter
Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja