Poniznost

Autor: Nikola Kuzmičić

Prekjučer je započela ovogodišnja korizma. Evanđeoski odlomak, što se čita na Pepelnicu, potiče nas na kršćansko shvaćanje i življenje vrlina. Zato smatram da je dobro tijekom ovoga tjedna progovoriti o zaboravljenim vrlinama u Katoličkoj Crkvi. Danas svoje misli usmjeravamo poniznosti.

Mentalitet ovoga svijeta se čini tako udaljen od kršćanskoga stila života. Primjer za ovu tvrdnju je shvaćan ponekad je poniznosti. Mentalitet ovoga svijeta odbacuje poniznost i smatra je ludošću, dok mi kršćani shvaćamo da se po poniznosti poistovjećujemo s Kristom koji je sam sebe ponizio i žrtvovao se za naše spasenje.

Ključno i svevremensko pitanje, što se nameće svakom čovjeku, pitanje je o tome tko je čovjek i što je smisao života. Kršćanstvo jasno odgovara da je čovjek ljubljeno stvorenje Božje. Da nas je Bog htio i stvorio na svoju sliku. Da nas je stvorio za vječno zajedništvo s njim i da je naša zadaća na svijetu živjeti tako da se nađemo dostojni zajedništva s Bogom. Ako nam je to smisao i cilj, onda ćemo znati živjeti tako da postignemo taj smisao i dostignemo taj cilj. Onda će svaka žrtva koja nas tome vodi biti vrijedna. Jer neće biti muka i patnja, nego sredstvo približavanja Bogu.

Suvremeni svijet, s druge strane, nameće dvije stvari kao smisao života. Jedna je uspjeh, a druga je užitak. Neprestano nas se uvjerava da smo na svijetu zato da budemo uspješni i da uživamo. Da pod svaku cijenu budemo uspješni i da pod svaku cijenu uživamo. Zato je govor o križu, poniznosti i žrtvi neprihvatljiv mentalitetu ovoga svijeta. Zato je kršćanstvo neprihvatljivo mentalitetu ovoga svijeta. Zato smo mi kršćani neprihvatljivi mentalitetu ovoga svijeta.

Poniznost nije omalovažavanje sebe. Poniznost nije niti kompleks manje vrijednosti. Poniznost je stav što dopušta rast nama samima, ali i čovjeku pokraj nas. Jedino ponizan čovjek može napredovati. Jedino ponizan čovjek može primijetiti osobu pokraj sebe i priteći joj u pomoć. Jedino ponizan čovjek može svoje srce otvoriti Bogu i svoje ponašanje oblikovati po Božjoj volji.

Govor o uspjehu i užitku odgaja čovjeka za sebičnost. Drugu osobu tada doživljavamo kao opasnost ili sredstvo što nam pomaže u ostvarivanju cilja. Govor o poniznosti nas odgaja za zajedništvo. Drugu osobu tada vidimo kao nekoga s kim smo pozvani dijeliti ljubav. Jednako kao što nas poniznost oslobađa od sebičnosti, oslobađa nas i od laži. Ne bojimo se istine. Ne trebamo pred drugim čovjekom ništa skrivati niti ga trebamo varati. Otvoreni smo za suradnju u ljubavi. Otvoreni smo za dijalog u ljubavi. Otvoreni smo za suživot u ljubavi.

Poniznost nas oslobađa i od oholosti. Ne dopušta nam da umislimo da smo veći i važniji od sebe te da imamo pravo prezirati drugoga ili mu činiti zlo. Poniznost nam pomaže da imamo pravu sliku o sebi. Poniznost nam pomaže da svakodnevno uzimamo svoj križ i idemo za Isusom.