Pilatova žena

Autor: don Ante Mateljan

MOJ PREVELIKI PROPUST
(Usp. Mt 27,19)

Draga moja kćeri!
Otkad sam vidjela, prije nekoliko sati,
da su mojemu mužu a tvojemu ocu
donijeli žurno pismo,
i čim sam čula da je od Njegova Visočanstva,
presvijetlog Cezara Tiberija,
a znajući da na takvo pismo
slijedi žuran odgovor,
počelo mi se vrzmati po pameti
da i ja tebi napišem pismo,
da te pozdravim i izljubim,
i da preda te stavim ogledalo svoje duše!

Pišem ti ovo pismo u subotu u podne,
petnaestog dana mjeseca nisana,
po židovskom kalendaru.
Pišem ti ga s istoka, iz Jeruzalema,
svim srcem svojim, punim tuge i nespokoja.
Bili smo se, otac tvoj i ja, dogovorili
da, kad zatopli, dođeš do nas,
jer se evo tri godine nismo vidjeli.
I jako sam se veselila tvojem dolasku.
Već sam ti uredila sobu
i priredila sve potrebno,
ali te danas molim – da ne dolaziš!

Još ništa o tome nisam tvojemu ocu govorila
ali duboko u sebi osjećam nešto
tako tjeskobno i teško, što me plaši,
mada ne znam kako bih ti to pravo opisala.
Više nisi dijete i znaš da slutnje puno govore.
Ovo sam jutro započela pokušavajući nešto reći
ocu tvojemu Ponciju Pilatu,
ali on me ne čuje.

Onda sam se okrenula od njega
i započela govoriti zidu!
Neka mi riječi ostanu u ovom golom kamenu,
za sve vjekove, za svjedočanstvo.
Hoću da ove moje riječi ostanu
za opravdanje u danima kojih se bojim,
za utočište u oluji što je osluškujem,
koja već huči negdje pred vratima
ovoga nesretnoga grada.
Pišem ti na ovom papirusu,
draga moja kćeri,
na papirusu što mi ga donesoše iz Egipta,
rekavši da je to za zabavu, razonodu.
A meni nije ovo ni zabava ni razonoda,
nego muka velika i nevolja teška!

Pitaš se što sam to učinila
i što mi se to dogodilo
da sam ovako pritisnuta tjeskobom?
Da, upravo to je nevolja:
ništa nisam učinila – i to je najgore,
ništa mi se nije dogodilo,
zapravo – još mi se nije dogodilo,
i toga se najviše bojim!

CIJELI TEKST KRIŽNOG PUTA DOSTUPAN JE OVDJE.