Odgovaramo li spremno na poziv na učeništvo koje nam Bog upućuje? Riječ Božju tumači s. Ljiljana Radošević.

ČITANJA:

Heb 4,12-16;

Ps 19,8-10.15;

Mk 2,13-17

Tekst evanđelja:

“U ono vrijeme: Isus ponovno iziđe k moru. Sve je ono mnoštvo grnulo k njemu i on ih poučavaše. Prolazeći ugleda Levija Alfejeva gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim. Kada zatim Isus bijaše za stolom u njegovoj kući, nađoše se za stolom s njime i njegovim učenicima i mnogi carinici i grešnici. Bilo ih je uistinu mnogo. A slijedili su ga i pismoznanci farizejske sljedbe pa vidjevši da jede s grešnicima i carinicima, rekoše njegovim učenicima: »Zašto jede s carinicima i grešnicima?« Čuvši to, Isus im reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«”

Prvi dio ovog odlomka prikazuje poziv na učeništvo upravljeno jednom cariniku. Drugi dio je kontrovezistička zgoda koja tumači kako je Isus mogao dopustiti da ga slijede takve osobe. Prvi kršćani mogli su se služiti ovim odlomkom da objasne zašto su u njihovim redovima nazočne osobe sumnjive religiozne i ćudoredne prošlosti. Isus jednako prolazi i poziva Levija da ga slijedi. Matej ga u svojem evanđelju 9,9 naziva Matejem. Levi je ubirao poreze kao službenik Heroda Antipe. Takve osobe bile su sumnjičavo promatrane zbog financijskog nepoštenja i iznevjerenja židovskih svetinja.

Gozba se odvija “za stolom u njegovoj (Levijevoj) kući gdje se nađoše s njime i njegovim učenicima i mnogi carinici i grešnici. Bilo ih je uistinu mnogo.” (Mk 2,15) Oznaka grešnici bila je više socijalno obilježavanje nego ćudoredni sud o njima. Isusova spremnost da s njima objeduje bila je provedba u praksu njegova propovijedanja o pripravi za nastup kraljevstva Božjega. Na prigovor pismoznanaca farizejske sljedbe zašto jede s carinicima i grešnicima, Isus reče: “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.” (Mk 2,16-17). Radi se o pozivu na obraćenje zbog priprave na kraljevstvo Božje. Tako je označavanje tih pismoznanaca kao “pravednih” ironično, tj. oni sebe smatraju pravednima, ali nisu jer ne priznaju Boga izvorom nepatvorene pravednosti. Iščitavajući povijest ovog poziva bivamo ohrabreni jer osjećamo da inicijativa pozvanih nije u njihovoj neporočnosti nego u Božjem srcu. Inicijativa uvijek dolazi od Boga. Kod njega nema isključenih, ponuđeno im je uvijek novo učeništvo unatoč vlastitog odbijanja. Priča, Oči moga oca otkrivaju nam dirljivu brižnost oca koji voli i prati unatoč naših malenih mogućnosti da budemo uspješni.

“Neki je dječak nadasve volio nogomet, a imao je oca koji je s puno ljubavi dijelio njegovu strast. Dječak je bio niska rasta i slabašan, pa je često sjedio na rezervnoj klupi. Njegov je otac uvijek bio među navijačima i nije propuštao ni jednu utakmicu. Dječak je bio najmanji među učenicima u srednjoj školi, ali otac je uvijek navijao za njega. Igrao je u mladoj gradskoj ekipi. Nikada nije propustio ni jedan trening, trudio se svim snagama, ali trener ga je uvijek držao na klupi za rezervne igrače. Otac je i dalje bio na tribinama i hrabrio sina kako je najbolje znao. Bio je siguran da neće ući u prvi postav gradske momčadi, ali ga je trener, cijeneći njegovo zalaganje i upornost, zadržao u ekipi. Bio je oduševljen i odmah nazvao oca. Otac je bio također radostan i pretplatio se na sve utakmice. Dječak je trenirao uporno, ali samo kao rezerva.

Igralo se posljednje kolo prvenstva. Ako pobjedi, ekipa prelazi u regionalnu ligu. U drugom poluvremenu, dječak slab, neispavan i sa suzama u očima, pristupi treneru i reče mu: ‘Jutros mi je umro otac, mogu li danas izostati s treninga?’ Trener mu stavi ruku na rame i odgovori da je slobodan cijeli tjedan. Došla je nedjelja. Gradski stadion bio je dupkom pun. Igrala se odlučujuća utakmica, a bila je važna za cijeli grad. Igrači su izašli na teren i zagrijavali se za skori početak utakmice. Navijači su se iznenadili kad su vidjeli i onog dječaka kako trči s igračima. Na početku utakmice vidjelo se da je protivnička ekipa bolje organizirana. Domaćini su se povukli u obranu. Na početku drugoga poluvremena dječak pristupi treneru i reče mu: ‘Meštre, pustite me na teren, molim vas. Oči su mu bile pune samopouzdanja i dobrih očekivanja. Trener ga sažalno pogleda i reče: ‘Dobro, ulazi u igru’! Nekoliko minuta kasnije, trener, igrači i gledatelji bijahu iznenađeni vidjevši kako mali, nepoznati igrač osvaja centar i povezuje ekipu unoseći u nju novi duh. Protivnički igrači nisu ga mogli zaustaviti. Njegovi su mu suigrači sve češće dodavali loptu i on ih je vodio u napad. Nekoliko minuta prije posljednjeg zvižduka opalio je pravu bombu prema vratima protivničke ekipe i zabio pobjedonosni gol. Suigrači su ga iznijeli na ramenima, gledatelji su se digli na noge i dugo mu pljeskali.

Kad su svi napustili svlačionicu, trener opazi da dječak sjedi sam u kutu te mu reče: ‘Bio si fantastičan, kako si to uspio?’ Dječak je pogledao trenera i suznih očiju rekao: ‘Rekao sam da mi je umro otac. Ne znam jeste li znali da je moj otac bio slijep?’ Riječ mu je zastala u grlu, no ipak je nastavio: ‘Dolazio je na sve utakmice, ali danas me je prvi put mogao vidjeti na terenu. Htio sam mu pokazati da znam igrati!’. Darovana šansa od našeg Boga stvara iznenađenja i Božju pobjedu u našim životima.