Ne traži se tek slušanje Riječi, nego njezino primanje

Razmatranje na temelju misnih čitanja: 1Iv 2,18-21; Ps 96,1-2.11-13; Iv 1,1-18; pripremio je fra Mario Crvenka.

Iz evanđelja po Ivanu:

“U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. Ivan svjedoči za njega. Viče: “To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!” Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani”.

Današnje evanđelje započinje riječima: „U početku bijaše Riječ!“. To je Ivanov opis onoga što se dogodilo na Božić. Sam govor o Isusu kao Božjoj Riječi zvuči doista apstraktno, jer mi danas živimo u svijetu i kulturi u kojoj se riječi ne shvaćaju jako ozbiljno. Mnoštvo je ljudi koji upotrebljavaju riječi, ali ih ne smatraju vrijednim. Često bivamo bombardirani velikim frazama i besmislenim izričajima koje slušamo s raznih strana, a da ni oni koji su ih izgovorili, niti mi koji smo ih čuli, ne znamo što znače. Evanđeoski govor o Riječi usmjeren je k riječi – Isusu Kristu i njegovom primanju. Ne traži se tek slušanje Riječi, nego njezino primanje, prihvaćanje, jer čuli smo „Riječ je tijelom postala!“. Pa se s toga pitam: zašto nam ne uspije još više prionuti uz tu Riječ – Krista Gospodina? – i to raspetoga i uskrsnuloga. Ne pričajmo Bogu da imamo velike probleme, nego problemima da imamo velikoga Boga – Krista, Riječ koja je tijelom postala. Ne zaboravimo danas samo jedno – mi imamo Boga sa srcem.

Stara godina je kao neka zahvalnica:

Od punine njegove svi mi primismo

Između ostalih i ja!

Stoga bi Gospodine Oče nebeski

danas na kraju jedne godine zahvalio!

Hvala za sve,

i za sve ono što nisam razumio.

Hvala,

da si se u mome ograničenom srcu,

barem na časak mogao doživjeti kao velik.

Hvala,

što si me ponekad učinio posrednikom,

a da toga nisam bio svjestan.

Hvala,

jer si u prošloj godini bio

preda mnom, pored mene,

iza mene, ispod mene,

u meni,

oko mene i

iznad mene.

Hvala,

što sam mogao upoznati

u Kristu Gospodinu

tvoju dobrotu i ljubav,

tvoju strpljivost

prema meni.

Hvala,

nadam se i molim te:

učini me u slijedećoj godini

malo sposobnijim i spremnijim

da se što bolje otvorim

djelovanju Duha Svetoga.

Učini nadolazeću godinu

prema tvojoj volji!

Hvala! Hvala za sve!