Možemo li u primjeru uzetoga prepoznati sebe? Riječ Božju tumači s. Ljiljana Radošević.

ČITANJA:

Heb 4,1-5.11;

Ps 78,3.4bc.6c-8;

Mk 2,1-12

Tekst evanđelja:

“Pošto Isus nakon nekoliko dana opet uđe u Kafarnaum, pročulo se da je u kući. I skupiše se mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima. On im navješćivaše Riječ. I dođu noseći k njemu uzetoga. Nosila ga četvorica. Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k njemu, otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načinivši otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao. Vidjevši njihovu vjeru, kaže Isus uzetome: »Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!« Sjedjeli su ondje neki pismoznanci koji počeše mudrovati u sebi: »Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?« Isus duhom odmah proniknu da tako mudruju u sebi pa će im: »Što to mudrujete u sebi? Ta što je lakše? Reći uzetomu ‘Otpuštaju ti se grijesi’ ili reći: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodi? Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« Tada reče uzetome: »Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!« I on usta, uze odmah postelju i iziđe na očigled svima. Svi su zaneseni slavili Boga govoreći: »Takvo što nikad još ne vidjesmo!«”

Iz dana u dan živimo s Božjom riječju. U današnjem evanđeoskom odlomku o iscjeljenju uzetoga i oproštenju grijeha, kombinira se iscjeljenje i rasprava s pismoznancima. Svrha je kombinacije ovdje pokazati da je Isus moćan na riječi i na djelu. Njegova moć opraštanja grijeha potvrđena je sposobnošću iscjeljenja paraliziranog bolesnika. Prvi kršćani mogli su se pozivati na ovu zgodu u svojim tvrdnjama da se oproštenje grijeha postiže po Isusu. Čini se da Marko pretpostavlja kako se Isus služio Petrovom kućom u Kafarnaumu kao svojim skloništem. “…više nije bilo mjesta ni pred vratima. On im navješćivaše Riječ. I dođu noseći k njemu uzetoga. Nosila ga četvorica. Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k njemu, otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načinivši otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao” (Mk 2,2-4.)

Gledajući, slušajući sve što se zbiva oko uzetoga ostajemo nekako i sami uvučeni u ta događanja. Ova četvorica muževa su preuzela inicijativu, popeli se na krov i spustili uzetoga pred Isusa. Krov je bio ravan i nije bilo teško načiniti na njemu otvor. Trebalo je imati vjeru u Isusa da on može iscjeliti. “Vidjevši njihovu vjeru, kaže Isus uzetome: ‘Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!”(Mk 2,5). Isus nježno oslovljava bolesnog čovjeka i oprašta grijehe. Bog je onaj koji oprašta grijehe što ovdje ukazuje na Isusov božanski autoritet. To je bilo sasvim prihvatljivo prvim kršćanima koji su čitali Markovo evanđelje. U ovom izvještaju iscjeljenje ima funkciju znaka za pravovrijednost Isusova proglasa oproštenja.

“I reče uzetomu: ‘Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!’ I on usta, uze odmah postelju i iziđe na očigled svima. Svi su zaneseni slavili Boga govoreći: ‘Takvo što nikad još ne vidjesmo!” (Mk 2,12). Iz Markova konteksta izlazi da se mnoštvo divilo Isusovoj sposobnosti iscjeljivanja kao i njegovu proglašenju da ima vlast opraštati grijehe. Tu svoju moć prenio je na svoje apostole preko kojih i danas nastavlja iscjeljivati i opraštati grijehe nama, današnjim grešnicima. Isus to čini jednako nježno oslovljavajući svakoga od nas:”Sinko!, Kćeri! Otpuštaju ti se grijesi. Uputi se Isusu sam ili uz pomoć drugih i kušaj ljepotu i bogatstvo Božjeg oproštenja.