Budi dio naše mreže

Marija o svome Sinu

"Moje srce kidalo se od bespomoćne boli, moja duša vapila je zajedno s njegovom moleći: 'Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!' Dok je on umirao u strašnim mukama, ja sam podizala oči i ruke prema nebu ponavljajući ono što sam u Nazaretu izrekla anđelu: 'Neka mi bude po tvojoj riječi!' I opet ništa nisam shvaćala, oko mene je bila tmina jednaka onoj groba u koji smo spustili njegovo mrtvo tijelo."

/ tm

Autor: vlč. Robert Šreter

Draga moja,

Promatrala sam te prije nekoliko dana zaplakanu pred mojim kipom u jednoj crkvi. Znam sve tvoje probleme, sve tvoje jade i muke. Znam vrlo dobro kako ti se srce steže od pomisli na teško bolesno dijete. Što bi dala da tvoje dijete ponovno može bezbrižno trčkarati uokolo, da bude zdravo i veselo…? Mi majke osjećamo boli svoje djece upravo kao svoje vlastite. To nije samo suosjećanje, to je istinska bol koja para naše grudi. Patnja naše kćeri ili sina prava je fizička i duševna patnja nas samih. Sve ono što prolazi naše dijete, kao da se događa i nama samima.

Znam vrlo dobro kroz što prolaziš jer i sama sam to prošla. Moj sin – Isus iz Nazareta Sin je vječnoga Oca – sâm Bog, ali i pravi čovjek začet i rođen iz mojega majčinskog krila. Od prvog trenutka njegova začeća život mojega sina – Bogočovjeka Isusa Krista – čudesno je djelo Božje dobrote. Nisam razumjela što mi to anđeo govori u mojemu Nazaretu, bojala sam se i strepila od onoga što mi je naviješteno kao Božja volja. Zašto baš ja? Kako će sve to skupa biti? Sve mi je bilo čudno i nepoznato, teško shvatljivo i neostvarivo. Ali usprkos svemu, na kraju sam ipak pristala. Anđeo me razoružao rekavši: ‘Marijo, ne boj se! Ono što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće! Vjeruj svome Bogu i on će preko tebe učiniti velika djela za čovjeka kojega neizmjerno ljubi, za sav svijet.’

Misliš li da je bilo jednostavno vjerovati? Ne, nije bilo. Ja jesam Majka Božja, ali samo sam žena, ljudsko biće. Bilo je toliko situacija u kojima sam bila zbunjena, nisam znala što bih mislila… Borila sam se sa strahom kada smo morali bježati pred krvnikom Herodom u Egipat, bila sam očajna kada sam shvatila da se dijete Isus izgubio u Jerulazemu. A zamisli moje zaprepaštenje kada smo ga pronašli kako ravnopravno razgovara s učiteljima Zakona i Božje riječi!

Kao dijete je bio dobar i poslušan, divno dijete koje je bilo prava radost meni i mome zaručniku Josipu. Ali čitavo to vrijeme znala sam da neće ostati na tome. On nije obično dijete, on nije običan čovjek.

Svih tih 30 godina bile su samo priprava za onaj središnji dio Njegovog hoda zemljom. A te tri godine bile su za mene tako emocionalno snažne. S kakvim sam ponosom pratila ushit kojim su ga posvuda dočekivali, kako sam bila sretna kada god bi on nekoga usrećio svojom blagom riječju, toplim pogledom punim razumijevanja ili čudesnim ozdravljenjem.

Ali ubrzo su se počeli navlačiti i crni oblaci nad moju sreću. Sve više je rastao otpor, suprotstavljanje, bijes onih koje je moj Sin prozivao zbog njihove dvoličnosti i bahatosti. Osjećala sam da to neće dobro završiti jer oni su bili tako moćni. Počeli su mu postavljati različite zamke, optuživati ga i zlurado tumačiti njegove riječi i postupke. Nisam mogla vjerovati da onaj koji govori i svjedoči Božju dobrotu i drugima samo dobro čini može na sebe navući toliko mržnje.

A onda je došao vrhunac tragedije, ono što je istinitima učinilo riječi starca Šimuna koji mi je u Hramu – dok smo prikazivali dječaka Isusa – prorekao da će mi mač boli probosti srce. Možeš li zamisliti, draga moja, što sam sve proživljavala promatrajući kako se Zlo svom žestinom obara na mojega Sina?! Jedan od njegovih prijatelja ga je izdao i predao u ruke neprijateljima, drugi ga je javno zanijekao, svi su se razbježali i ostavili ga potpuno samoga. Silnici našega naroda i rimskog okupatora nemilosrdno su se na njemu iživljavali, lažno ga optuživali, vrijeđali i ponižavali i na kraju ga izmučenog pribili na drvo križa.

Moje srce kidalo se od bespomoćne boli, moja duša vapila je zajedno s njegovom moleći: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!’ Dok je on umirao u strašnim mukama, ja sam podizala oči i ruke prema nebu ponavljajući ono što sam u Nazaretu izrekla anđelu: ‘Neka mi bude po tvojoj riječi!’ I opet ništa nisam shvaćala, oko mene je bila tmina jednaka onoj groba u koji smo spustili njegovo mrtvo tijelo.

Iako je na križu izrekao riječi: ‘Svršeno je!’, duboko u svome srcu osjećala sam da ovo nije kraj. Ovo jednostavno ne može biti kraj… I nije bio. U nedjelju rano ujutro dogodilo se nešto tako divno, da ti to niti sada ne mogu niti prepričati niti objasniti. Nema ljudskih riječi koje bi to mogle opisati. On je bio ponovno tu, živ i nasmiješen. Prišao mi je, zagrlio me i rekao: ‘Majko, evo me. Kalvarija je bila kraj tragedije, a ovo uskrsno jutro početak je nove radosti, nečega novoga što Bog daruje čovjeku.

Majko, hvala ti za tvoju vjeru, hvala ti za tvoju ljubav kojom si me pratila. Hvala ti što si bila spremna prihvatiti Očevu volju i onda kada ju nisi razumjela. Prošla si sve strahote sa mnom, zato ćeš odsada i u svim strahotama moje braće i sestara ljudi biti uz njih, da ih bodriš i da im obnavljaš vjeru i nadu.

Majko, od sada si majka svih koji pate i njima ćeš brisati suze i krv s lica, tješiti ih u žalosti i vidati im duševne rane. Ti ćeš razumjeti svaku uplakanu majku, ti ćeš zagrliti svako razočarano i napušteno ljudsko biće, vodeći ga izgubljenog ponovno u Očev dom.’

Eto, draga moja, to ti imam reći u trenucima dok dijelim tvoju muku. Znaj da nisi sama. Vjeruj nebeskom Ocu, budi sigurna da je njegova ljubav veća i jača od svake ljudske patnje. Pogled u križ mojega Sina neka ti obnovi snagu i podupre te na tvome životnome putu križa. Jer taj put ne vodi u bespuće poraza, nego u pobjedu uskrsnoga jutra! Čvrsto vjeruj u to, pa ćeš i ti doživjeti uskrsnu radost!

Ključne riječi:
BDM Majka Marija Robert Šreter
Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja